New

Battle of Pedasus or Pedasa, 497 or 496 BC

Battle of Pedasus or Pedasa, 497 or 496 BC


We are searching data for your request:

Forums and discussions:
Manuals and reference books:
Data from registers:
Wait the end of the search in all databases.
Upon completion, a link will appear to access the found materials.

Battle of Pedasus or Pedasa, 497 or 496 BC

The battle of Pedasus or Pedasa (497 or 496 BC) was the third in a series of battles between the Persians and Carian rebels during the Ionian Revolt, and was a major Persian defeat that effectively ended their first large scale counterattack against the rebels.

The Ionian Revolt broke out in 499, but it didn't spread to Caria until 498, in the aftermath of the Ionian raid on Sardis (498). In 497 the Persians launched their first major counterattack against the rebels, commanded by three son-in-laws of Darius I. One of those generals, Daurises, led his army to the Hellespont, where he captured Dardanus, Abydus, Percote, Lampsacus and Paesus.

He was forced to abandon this successful campaign when news reached him of the Carian revolt. He turned south and headed towards the Carian border. This news soon reached the rebels, who decided to make a stand on the River Maeander. The resulting battle of the Maeander (497 BC) was a major Persian victory. The Carian survivors retreated south to the sanctuary of Zeus the God of War at Labraunda, where they were debating whether they should surrender or flee from Anatolia when they received reinforcements from Miletus. This restored their morale, and they decided to stand and fight. The Persians attacked, and inflicted a second heavy defeat on them, possibly at Labraunda (497 BC).

After this second victory, there appears to have been a pause in the campaigning. Both battles were described as hard fought, so the Persians may have needed time to regroup. The Carians had suffered two heavy defeats, and were in even more need of a rest. Unfortunately we don't know how long the pause was. All we know from Herodotus is that the next battle took place 'Some time after this disaster', when both sides had had time to regroup. This probably places the battle of Pedasa early in 496, the next campaigning season, but it may have been fought later in 497.

The campaign was renewed when the Persians decided to attack the Carian cities. The Carians, commanded by Heraclides, son of Ibanollis, from Mylasa, set up an ambush at Pedasa (or Pedasus), in the south-west of Caria (just to the south of Mylasa).

The Persians fell into the trap during a night march, and their army was almost wiped out. Amongst the dead were Daurises himself, along with Amorges, Sisimaces and Myrsus son of Gyges.

This disaster effectively ended the first Persian counterattack. The Persians had already lost Hymaees, the second of their three commanders, who died of illness while campaigning around Ilium. With two commanders and one of their armies lost, they were forced to pause, and didn't return to the offensive until 494.


Ancient greece and the persian war

During the ancient times, kingdoms were battling intensely for power. It was necessary before that you expand your kingdom’s territory and capture other lands in which you can utilize their resources for your kingdom’s good. The history of the ancient world presents a list of wars and battles on territories. However, there are certain empires that appeared to be very powerful during those times, thus, created fear for them with other neighboring kingdoms.

Persia is one of the largest and the most powerful civilization that was built in the ancient world. They had contributed important innovations and practices to the human race. In addition, they had conquered a handful of kingdoms and captured much of the known world that time. They fought bloody battles with many races including the Greeks.

The Persian War, also known as the Greco-Persian War, was a sequence of conflicts between the great Achaemenid Empire of Persia and the city-states of the classical Greece.

Technically, it was only the battle of Persia under the rule of Darius the Great and his son, Xerxes I but can be concluded as an important part of the Greek history. The historic event started from 499 BC and finally ended in 449 BC. The Persian War was considered as a defining moment for the ancient Greeks.1 Almost all accounts available today related to the historic Persian war are all Greek since the Persians was not able to leave any traces of their history which can be uniquely identified as their own.2 The Greek historian, Herodotus, was the primary sources of the important events of the Persian War. He was considered as the “Father of History” and tried to retell the story of the Persian War in his work, “Historia” which is considered to be still a relevant source up to now. Many criticized the accounts of Herodotus of the war since they believed that Herodotus was not pro-Greek enough. However, historians today believe that the approach of the “Father of History” on the event was novel. Using Herodotus’ descriptions, we now set off the sail to a journey to the notable episode of the ancient history that changed most part of Greece, the Persian War.

The Ionian War: The War that Started the Conflict

Ionia, along with the other Greek city-states in the coast of Asia Minor, was initially captured by the Lydians which were led by their king, Croesus. Cyrus the Great of Persia defeated Croesus in a battle. The Persians, who continually to rise in power, conquered the Lydians in 546 BC. All the territories that were captured by the Lydians became, apparently, the territories of the Persians including Ionia.3 The latter watched their new territories very closely.

Tyrants were appointed to rule the captured Greek city-states that were captured and had received great dissatisfaction from the occupants of the said city-states. They had also required the people to pay taxes and work for the Persian Army. One of the tyrants from Miletus appointed by the Persians was Aristagoras. When Aristagoras finally felt that his job was becoming a burden, thus started to seek for independence, he started a rebellion in around 499 BC. His idea of initializing a war happened when he convinced and appointed by the Persians to launch an expedition to conquer Naxos. Aristagoras, being an ambitious and opportunist leader, wanted to boost his position in Miletus, both socially and financially. However, the said expedition was a failure. Aristagoras was alarmed with what will his Persian bosses would do to him.4 He then lastly decided to arrange a war against the Persians. He ran into various groups before he was able to get help from the Athenians. Heseltine described how the anxious Aristagoras went around Greece for assistance:

It was with these thoughts that he decided to organise a rebellion. Turning first to the Spartans, considered to be the most powerful of all the Greeks, he pleaded for assistance. They were wary of him though and declined. Next he asked the Athenians, and they agreed to help, providing twenty ships. After all, it had been travellers from Athens that had originally settled on the Ionian coast. As well as the Athenians, Aristagoras persuaded other lesser Greek city-states under Persian rule to rebel. Issues such as high taxes and mandatory service in the Persian army were reason enough for them to join in. (Heseltine 2002)

He urged the whole Ionia to revolt against their Persian conquerors, who was, currently, had Darius the Great as their king. Seeing the strong Persians defeated in a battle (battle in Naxos), the said revolt finally set off. In 499 BC, the Ionian War began when troops from Athens and others, captures and burned the capital of Lydia, Sardis. However, upon returning to their homes, they were followed by Persian troops. A battle between them happened, known as the Battle of Ephesus. Persians went back to their homes defeated. That was the only time that Ionia went on an offensive stance. In 497 BC, the Persians responded with three branched attacks with the aim of regaining control on the outlying areas of the said rebellious territory. However, when Darius’ largest army heard of a successful revolt in Caria (it is one of the territories, along with Ionia, that also warred with the Persians during that time), they decided to relocate their men in Caria instead. While the army was setting a camp in Caria, they were ambushed at the Battle of Pedasus. Boardman and the other saw this incident as “stalemate for the rest of the 496-495 BC”.5

Darius the Great was ever furious because the Ionians destroyed Sardis. He intensified his army and decided an all-out attack on the epicenter of the rebellion, Miletus. The Persian army and navy was rearranged and headed out straight for war. The Ionians aimed to defend Miletus by sea. Yet, the Ionian army was defeated in this epic battle, known as the Battle of Lade in 494 BC. The citizens of Miletus were captured and enslaved. The Carians were also forced to surrender to the Persians. In 493 BC, the Persians finally settled a peace treaty with Ionia.

However, the Ionian War was only just the beginning of a sequence of wars in which the Greeks and Persians will be involved in. As Holland quoted it,

The Ionian Revolt constituted the first major conflict between Greece and the Achaemenid Empire, and as such represents the first phase of the Greco-Persian Wars. Asia Minor had been brought back into the Persian fold, but Darius had vowed to punish Athens and Eretria for their support for the revolt. Moreover, seeing that the political situation in Greece posed a continued threat to the stability of his Empire, he decided to embark on the conquest of all Greece. (Holland 2006)

This was only just the start. Darius was fuming and wanted to crush Greece. He had sent campaigns to remove the threat imposed by the Greek city-states like Athens and Eretria.

Thus, the first Persian War, at last, began.

The First Persian War and the Resistance of Greeks

There are two main campaigns that were launched by Darius the Great. In about 492 BC, he launched the Mardonius’ campaign and in 490 BC, the Datis and Artaphernes’ campaign.
Mardonius, Darius’ son-in-law, led the first campaign. He successfully recaptured Thrace and forced the Macedon to become Persia’s client kingdom since Macedon was an ally but still independent. Carrying Darius’ high hopes for him, Mardonius set off with his fleet. However, the campaign wasn’t able to push through because Mardonius’ fleet was destroyed by a storm in their voyage along the coast Mount Athos. Mardonius was injured during a raid. He was ultimately forced to go back home. A year after the failed expedition, Darius sent out messengers to all cities of Greece, demanding for them to surrender. Almost all of the cities submitted to Persia except Athens and Sparta, in which they executed the Persian messengers that were sent. Darius still had the purpose to pursue and capture the struggling Greece.
The second campaign was piloted by Datis and Artaphernes. They were given an amphibious invasion force. They were able to capture Naxos. After capturing Naxos, they made an island-hopping on their way to Eretria, capturing every citizen and making them slaves and hostages. Eretria made no move to stop the Persians forces in their land when they arrived, allowing themselves to be besieged. The Persians attacked their walls for six days. When finally two Eretrians opened the city’s gates and sold the Eretria to the Persians.6 The city was burned and all the citizens remaining were turned into slaves.
The fleet now headed to Athens, through the coast of Attica and made a landing at the bay of Marathon. The Athenian army blocked the two exits from the mainland of Marathon, under the command of a former Persian general, Miltiades. The battle, known as the Battle of Marathon, was delayed for five days. However, the Greeks made the first move. ——– illustrated the Battle of Marathon,
Miltiades ordered his army to attack the Persians at first sight. This prevented the Persians from taking position and attacking the Greeks in a systematic manner. The Greek hoplites were far superior to Persian for a hand-to-hand fight. The Greeks maintained their formation and when the Persians counterattacked they retreated in order. They closed in on the Persians. They were able to defeat their enemies and join forces behind the Persian center, surrounding it. The Persians were frightened and Greeks and broke down on them with great force. Huge amount of army and cavalry was killed. About 6,400 Persians were died compared to 192 Athenians. ( 2002)

There was messenger from the Battle of Marathon traveled to Athens to tell the Athenians that they had won the war. Immediately after telling the message, the said envoy died on the spot. This had become an inspiration for the modern day Marathon. The Battle of Marathon became an important event to Greece. The Athenians have proved their power right in the face of the highly powerful Persian Empire. Many Greek cities, who had surrendered to Persia before, withdrew that support and decided to assist Athens and Sparta.
After the shameful battle at the bay of Marathon, Darius the Great began to raise a huge army to crush and finally, incarcerate Greece. Conversely, in 486 BC, the Egyptians revolted against Persia, thus postponing any Greece expeditions. Darius died eventually while preparing for a battle in Egypt. His son, Xerxes I, was the new king of Persia. He crushed the rebelling Egypt easily and started to prepare for the invasion of Greece. Xerxes devised strategies that are, as quoted by Holland, “feats of exceptional ambition.”7 The attack was delayed for a year because of another rebellion in Egypt and Babylonia. The number of men in Xerxes army preparing for the second invasion is still a debatable topic in history up to now. However, current estimation plays around 200,000 men.
After preparing for four years, Xerxes’ army was now ready to launch an attack on Greece. The Persian Army was gathered in Asia Minor in the autumn of 481 BC.

The Second Persian War and the Persistent Persians
The army of Xerxes I traveled to Greece, starting from Hellespont. From Hellespont, they arrived in Therme unimpeded. Moving on with the expedition, Xerxes estimated arrival on Thermopylae intersected with both the Olympic Games and the festival at Carneia in 480 BC. According to Holland, “for the Spartans, warfare during these periods was considered sacrilegious.”8 Despite of the bumpy feeling, the Spartans considered these as a very grave threat. The Allies proceeded to occupy the pass of Thermopylae, rebuilt the currently existing wall and waited for the Persian Army. Allies is a term used to refer confederation alliance made the Greek city-states, with the Athens and Sparta taking the leading role. When Xerxes arrived on Thermopylae, he waited for the Allies to go away. Xerxes was finally convinced that the Allies had no desire to let them pass, he launched an assault. The Persians and Allies battled for two days, known as the Battle of Thermopylae. However, a local resident betrayed the Allies. Upon knowing this treachery, a large chunk of the Allied army was withdrawn. The remaining men on the battlefield were ordered to guard the rear of the pass. On the last day of the battle, the remaining part of the Allied army decided to go beyond the pass to meet and slaughter as many Persians they can. Nevertheless, these remaining men were the ones who were slaughtered by the Persians and left no one breathing. Simultaneous with the Battle of Thermopylae was the naval attack at the Straits of Artemesium. After being beaten badly by the Persians in this battle called the Battle of Artemesium, the Allies retreated to the islands of Salamis.
The remaining Athenians were evacuated to Salamis after the victory of Persians at Thermopylae. The Allies arranged a defensive line at the Isthmus of Corinth by building a wall there. They finally abandoned Athens and left it to the Persians. When Xerxes entered Athens, he defeated a small number of Athenians who remained and annihilated the entire city. Holland described how the Persians is on the verge of finally winning this war that was quoted as the Battle of Salamis, “The Persians had now captured most of Greece, but Xerxes had perhaps not expected such defiance his priority was now to complete the war as quickly as possible.”9 Xerxes also thought that if he could destroy the Allied fleet, he would now have the power to force the Allies to surrender. On the other, Themistocles (a politician who filled the gap left by Miltiades death) hoped that if the Allies fleet could destroy the Persian convoy then complete invasion would not be successful. Even after Athens fell to the Persians, the Allied fleet remained in the coastal area of Salamis trying to fool the Persians to battle. Then, at last, the navies of the two warring groups met at the now confined strait of Salamis. Because of the Persians huge army, the ships became difficult to maneuver and later, became disorganized. The Allied fleet took the opportunity and attacked. They were ultimately victorious and were able to sink or capture at least 200 Persian ships. Xerxes attempted to build a land bridge to attack the Athenian evacuees instead but later, abandoned the idea. His general Mardonius remained in Greece with hand-picked troops to continue the invasion. As for Xerxes, he finally retreated and went back to Asia. The Athenians went back to Athens and rebuilt their city.

Aftermath of the Persian War
After the epic Battle of Salamis, the Greeks finally returned home. Some historians had claims that, after the Battle of Salamis, a peace treaty was agreed between the Greeks and the Persians. This treaty is commonly known as the Peace of Callias. To whether this treaty had existed or not is still hot topic for debates in history.
After years of warring with Persia, Greece had finally experienced independence. Though the Persian War was over, internal conflicts still occurred in Greece. Sparta and Athens broke out a war, which is commonly known as the Peloponnesian War and Greece continually plagued with internal rebellions.
As to Persia, there were no conflicts recorded between Greece and Persia until 396 BC, when a Spartan King attempted briefly occupied Asia Minor. As to that point, the Greeks were busy overseeing the obliteration of their power than fighting some “invaders.”

1. Richard Hooker, “The Persian Wars” (1996) Available from http://library.thinkquest.org/17709/wars/persian.htm.

2. Tom Holland, Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West (USA: Abacus, 2006).

5. J. Boardman, et al, The Cambridge Ancient History, vol. 5 (USA: Cambridge University Press, 1988).

6. Herodotus, The Histories (Godley translation, 1920) Available from http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Hdt.+6.101.

7. Tom Holland, Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West (USA: Abacus, 2006).

Boardman, J., et al, The Cambridge Ancient History, vol. 5. USA: Cambridge University Press, 1988.

Herodotus. The Histories (Godley translation, 1920) Available from http://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Hdt.+6.101.

Heseltine, Simon. “The Persian Wars in Ancient Greece” (2002) Available from http://www.essortment.com/all/persianwaranci_rhnf.htm.

Holland, Tom. Persian Fire: The First World Empire and the Battle for the West. USA: Abacus, 2006.


Aristagoras

Through Histiaeus, Aristagoras was brought in to the Ionian lamplight as Myrcinus tyrant, taking over from his father-in-law, Histiaeus, in 500 BC. It was after this shift, when Histiaeus was going to Susa, that Aristagoras got the command to help in reinstalling the Naxian exiles. As such, he got the opportunity to take part in the failed Naxian expedition. Despite the failure of the Ionian-Persian expedition, Aristagoras made his first and great impact during this expedition. Here he showed open disapproval of the Persian commander, a relationship that led to the Ionian revolt.

To his advantage of advancing his leadership in Miletus, this open disapproval of the Persian commander, Megabates, made Aristagoras more of an Ionian national hero than a puppet tyrant that the Persians wanted. Besides his strong personal motives for the rebellion, he was also as inclined to nationalist feeling as any other Greek, an attribute that was not expected among the Persian tyrants.

He, therefore, used this influence to mobilize not only Miletus, but also a great number of the Ionian cities into the revolt. This made him stood out more as revolutionary leader than Histiaeus would have imagined. He rapidly organized the Ionian cities and became very successful in recruiting Athenian aid. This fostered a much longer and bitter rebellion than what would have been expected of the ever loyal Ionians.

Aristagoras left Miletus for Myrcinus just before the revolt was over, a time when the Ionian position concerning the revolt became almost hopeless. Some historians attribute this as his strategy of winning personal military prestige and securing revenues from the gold mines in Myrcinus, while others, like Herodotus, suggest that he went there to find refuge for his fellow rebels in case of losing Miletus. By the time of his departure, the Persians&rsquo position in Thrace must have collapsed completely. Aristagoras retired from Myrcinus around 496 or late 497 BC, after which he died while fighting Edoni.


Sources

Almost all the primary sources for the Greco-Persian Wars are Greek there are no surviving historical accounts from the Persian side. By some distance, the main source for the Greco-Persian Wars is the Greek historian Herodotus. Herodotus, who has been called the "Father of History", [4] was born in 484 BC in Halicarnassus, Asia Minor (then part of the Persian empire). He wrote his 'Enquiries' (Greek Historia, English (The) Histories) around 440–430 BC, trying to trace the origins of the Greco-Persian Wars, which would still have been recent history. [5] Herodotus's approach was novel and, at least in Western society, he invented 'history' as a discipline. [5] As Holland has it: "For the first time, a chronicler set himself to trace the origins of a conflict not to a past so remote so as to be utterly fabulous, nor to the whims and wishes of some god, nor to a people's claim to manifest destiny, but rather explanations he could verify personally." [5]

Some later ancient historians, starting with Thucydides, criticised Herodotus and his methods. [6] [7] Nevertheless, Thucydides chose to begin his history where Herodotus left off (at the Siege of Sestos) and felt Herodotus's history was accurate enough not to need re-writing or correcting. [7] Plutarch criticised Herodotus in his essay "On The Malignity of Herodotus", describing Herodotus as "Philobarbaros" (barbarian-lover) for not being pro-Greek enough, which suggests that Herodotus might actually have done a reasonable job of being even-handed. [8] A negative view of Herodotus was passed on to Renaissance Europe, though he remained well read. However, since the 19th century his reputation has been dramatically rehabilitated by archaeological finds that have repeatedly confirmed his version of events. [9] The prevailing modern view is that Herodotus did a remarkable job in his Historia, but that some of his specific details (particularly troop numbers and dates) should be viewed with skepticism. [9] Nevertheless, there are still some historians who believe Herodotus made up much of his story. [10]

The military history of Greece between the end of the second Persian invasion of Greece and the Peloponnesian War (479–431 BC) is not well supported by surviving ancient sources. This period, sometimes referred to as the pentekontaetia (πεντηκονταετία, the Fifty Years) by ancient writers, was a period of relative peace and prosperity within Greece. [11] [12] The richest source for the period, and also the most contemporaneous, is Thucydides' History of the Peloponnesian War, which is generally considered by modern historians to be a reliable primary account. [13] [14] [15] Thucydides only mentions this period in a digression on the growth of Athenian power in the run up to the Peloponnesian War, and the account is brief, probably selective and lacks any dates. [16] [17] Nevertheless, Thucydides's account can be, and is, used by historians to draw up a skeleton chronology for the period, on to which details from archaeological records and other writers can be superimposed. [16]

More detail for the whole period is provided by Plutarch, in his biographies of Themistocles, Aristides and especially Cimon. Plutarch was writing some 600 years after the events in question, and is therefore a secondary source, but he often names his sources, which allows some degree of verification of his statements. [18] In his biographies, he draws directly from many ancient histories that have not survived, and thus often preserves details of the period that are omitted in Herodotus and Thucydides's accounts. The final major existing source for the period is the universal history (Bibliotheca historica) of the 1st century BC Sicilian, Diodorus Siculus. Much of Diodorus's writing about this period is drawn from the much earlier Greek historian Ephorus, who also wrote a universal history. [19] Diodorus is also a secondary source and often derided by modern historians for his style and inaccuracies, but he preserves many details of the ancient period found nowhere else. [20]

Further scattered details can be found in Pausanias's Description of Greece, while the Byzantine Suda dictionary of the 10th century AD preserves some anecdotes found nowhere else. Minor sources for the period include the works of Pompeius Trogus (epitomized by Justinus), Cornelius Nepos and Ctesias of Cnidus (epitomized by Photius), which are not in their original textual form. These works are not considered reliable (especially Ctesias), and are not particularly useful for reconstructing the history of this period. [21] [22]


Die stede van Ionië is deur Persië verower in c. 540 v.C., en is daarop regeer deur plaaslike tiranne, wat benoem is deur die Persiese satraap in Sardis. In 499 v.C. het die toenmalige tiran van Miletus, Aristagoras, 'n gesamentlike ekspedisie geloods met die Persiese satraap Artaphernes om Naxos in die Kyklade in te palm, ten einde sy invloed uit te brei. Die sending was 'n debakel, en in die verwagting dat sy ontslag as tiran op hande was, het Aristagoras verkies om die hele Ionië op te rui tot rebellie teen die Persiese koning Darius die Grote.

In 498 v.C., met die bystand van Atheense en Eretrese troepe, het die Ioniërs opgemars na Sardis, dit ingeneem en afgebrand. Op hulle terugreis na Ionië daarenteen, is hulle agtervolg deur Persiese troepe, en beslissend verslaan by die Veldslag van Efese. Hierdie kampanje was die enigste offensiewe aksie deur die Ioniërs, wat daaropvolgend slegs defensief opgetree het. Die Perse het gereageer deur in 497 v.C. 'n drieledige aanval uit te voer gemik op die herowering van die afgeleë streke van die opstand, maar die uitbreiding van die opstand na Karië het meegebring dat die grootste weermag, aangevoer deur Daurises, daarheen verplaas is. Alhoewel die kampanje na Karië aanvanklik goed afgeloop het vir die Perse, is hul weermag uitgewis in 'n lokval by die Veldslag van Pedasus. Dit het 'n dooiemat meegebring vir die res van 496 en 495 v.C..

Teen 494 v.C. is die Persiese weermag en vloot hergegroepeer, en het hulle 'n direkte aanval geloods op die brandpunt van die opstand, naamlik Miletus. Die Ioniese vloot het gepoog om Miletus ter see te verdedig, maar is beslissend verslaan in die Seeslag van Lade, na oorlopery van die Samiane. Die Perse het beleg gelê op Miletus, dit ingeneem, en die bevolking in slawerny geplaas. Hierdie dubbele terugslag het die opstand effektief beëindig, en die Kariërs het gevolglik aan die Perse oorgegee. Die Perse het die jaar 493 v.C. gewy aan die onderwerping van die stede aan die weskus wat steeds teen hulle weerstand gebied het, voor daar eindelik vredesterme aan Ionië voorgelê is, wat algemeen beskou is as beide regverdig en eerlik.

Die Ioniese Opstand was die eerste opsienbare konflik tussen Griekeland en die Persiese ryk, en het as sodanig die eerste fase van die Grieks-Persiese oorloë verteenwoordig. Alhoewel Klein-Asië weer in die Persiese koninkryk opgeneem is, het Darius 'n vaste voorneme gemaak om Athene en Eretria te straf vir hul ondersteuning van die opstand. Boonop het hy die oordeel gefel dat die menigte stadstate van Griekeland 'n voortgesette bedreiging inhou vir die stabiliteit van sy Ryk, en het Darius dan die besluit geneem om die hele Griekeland te verower. In 492 v.C. sou die eerste Persiese inval in Griekeland begin, die volgende fase van die Grieks-Persiese oorloë en 'n direkte reaksie op die Ioniese Opstand.

Die Ioniese Opstand was hoofsaaklik van belang as die inleidende hoofstuk en aanleidende faktor tot die Grieks-Persiese oorloë, wat die twee invalle in Griekeland ingesluit het asook die beroemde veldslae van Marathon, Thermopylae en Salamis. [1] Vir die Ioniese stede self, het die opstand geëindig in mislukking, en aansienlike verliese, beide materieel en ekonomies. Met die uitsondering van Miletus, het hulle betreklik gou herstel, en het gedy onder Persiese bewind vir die volgende veertig jaar. [1] Vir die Perse, was die opstand beduidend deurdat dit hulle betrek het in 'n uitgerekte konflik met die state van Griekeland, wat sou voortduur vir vyftig jaar, waartydens hulle aansienlike verliese sou opdoen. [2]


Peoples of the empire: The Carians

Geographical definition
Caria (Luwian Karuwa, O.P. Karkâ) lay in southwestern Anatolia, overlapping with southern Ionia and bordering Lydia in the north and Lycia in the south. It was a hilly country with many fortified hilltops but few large cities and little arable land. It is the homeland of Herodotus, who was a Graeco-Carian descended from Doric colonists. Being on the frontier of the Greek world, Caria is one of the better-documented Achaemenid provinces.

History
Caria was an ancient state, noted by the Hittites as a member of the Assuwa league c. 1250 BC (traditional chronology), and said to have sided with the Trojans in the Iliad, which may corroborate the identification of Troy with fellow Assuwan state Taruisa. During the early Iron Age, the coast was colonized by Ionic and Doric Greeks, who occupied such cities as Cnidus and Halicarnassus (hometown of Herodotus, whose father, Lyxos or Lyxes, appears to have a native Carian name). Herodotus claims that the Ionians, for whom Gregory Crane believes the historian had some disdain, colonized Miletus by killing Carian men and forcibly marrying Carian women, for which their wives refused to sit at the table with their new husbands or call them by name. Due to the poverty of the country, many Carians in the Iron Age went overseas to serve as mercenaries in lands such as Judea and Egypt, in which capacity they were still fighting when Cambyses invaded Egypt in the 520s.

The Lydian king Alyattes subjugated Caria in the early 6th century. Herodotus says that after Cyrus the Great conquered Lydia, his general Harpagus had to re-conquer the Lydians' dependents, including the Carians and Greeks of western Anatolia. Halicarnassus became the Persian administrative capital.

Caria does not appear in the Behistun inscription, but does appear in Darius' inscriptions at Persepolis (where they bring a bull in tribute) and Naqš-e Rostam. Jona Lendering believes that the country may have retained a degree of autonomy. The Carians joined in the Ionian Revolt of 499, and, although suffering defeats at the battles of the Marsyas and Labraunda of 497, ambushed and destroyed the Persian army led by Darius' son-in-law Daurises in 497 or 496. This battle led to a stalemate of a year or two in the region before the disintegration of the Ionian forces at the Battle of Lade in 494 led to the collapse of the wider revolt, and most of Caria capitulated to the empire that year.

Herodotus says that Caria sent seventy ships to the second Persian invasion of Greece. Five of these, originating from Halicarnassus, Cos, Nisyros and Calydna, were commanded by the famous Queen Artemisia, who (against the majority of his officers' opinions) advised Xerxes against attacking at Salamis and being drawn into the Allied Greeks' trap. Although he apparently regarded her opinion as sound, he chose not to follow it, and she took part in the battle nonetheless. According to Herodotus, during the chaos at Salamis when many Persian ships were retreating, Artemisia managed to convince the Allied Greeks that she had defected by ramming and sinking an imperial ship commanded by King Damasitheos of Calynda (not to be confused with the aforementioned Calydna) who may have been a political rival of hers. It is said that Xerxes, watching from a hillside, was similarly confused and believed that Artemisia was attacking the enemy, causing him to utter than his men had become women and his women men.

Afterward she counseled Xerxes to leave Greece this time her advice was followed, and she conveyed several of the king's sons to Ephesus in Ionia.

The Delian League conquered parts of Caria in 469-466, but these lands reverted to Persia in 412 in the midst of the Peloponnesian War. In the meantime, Herodotus published his Histories there c. 440.

In the early 4th century, a native Carian satrapal dynasty was founded by Hecatomnus of Mylasa (391-377). The next of the so-called Hecatomnids was his son Mausolus, who fought against Ariobarzanes and other rebels during the Satraps' Revolt in 365 but defected to the rebels soon after. While the revolt was defeated, Artaxerxes III reinstalled Mausolus as satrap, and the region became a nearly de facto independent state. When Mausolus died in 353, a magnificent above-ground tomb was built for him, one of the Seven Wonders of the World, the Mausoleum.

Mausolus was first succeeded by his sister Artemisia, who fought off an invasion by nearby Rhodes but died in 351. Artemisia was succeeded by her brother Idrieus. At the behest of Artaxerxes, Idrieus raised Greek mercenaries to put down a rebellion in Cyprus amidst the widespread revolts of the early 340s. He died of disease in 344, and was succeeded by his sister Ada. Ada's younger brother Pixodarus seized the throne from her in 340, but she retained the inland fortress of Alinda. Pixodarus died in approximately 334 and was succeeded by his son-in-law Orontobates, a Persian.

In this momentous year, Alexander III of Macedon invaded Asia Minor and defeated an assemblage of satrapal armies at the Battle of the Granicus. Ada still held Alinda, and allied herself with Alexander, giving him a foothold on the road to Persia. However, Orontobates and Memnon of Rhodes (who had commanded the imperial Greek mercenaries at Granicus) held Halicarnassus for a time, driving Alexander's forces back with catapults. When the Macedonians breached the city's walls, Memnon retreated and set the city on fire as he left. The city's citadel held out for a while longer before surrendering.

(An interesting historical footnote is that Orontobates' wife may have been Ada II, the daughter of Pixodares whose hand was earlier sought by Alexander. Although Orontobates held some towns elsewhere in Caria until 333, he was unable to stop Alexander passing through Caria. An officer by the same name, who may well have been the same man, was present at the Battle of Gaugamela in 331. We do not know his ultimate fate. Memnon went on to campaign against Alexander's footholds in the Aegean, but died of illness in 333.)
Alexander reinstated Ada as satrap, and she legally adopted him so that rule of the land would pass to him on her death.

After Alexander's death, Caria changed hands rapidly between the Diadochi, finally winding up with the Seleucids by the middle of the third century BC. The Romans would conquer it in the 2nd century, dividing up Caria between Rhodes and the province of Asia. In the meantime, I have been unable to learn what became of the native Carian people, but it seems reasonable to think that they became hellenized over the centuries.

Religion
The Carians were polytheists whose religion was apparently found compatible with that of the Greeks. Their supreme god was Mylasa ("Carian Zeus"), a war god whose temple was located in the city of the same name. Aside from the Carians themselves, only Lydians and Mysians (whom the Carians considered kindred peoples) were admitted to this temple.

Caria may be the homeland of the goddess Hecate, patroness of paths and crossroads, whom the Greeks regarded as fearful deity of witchcraft. The fact that Hecate's parentage and place in the Greek pantheon is especially inconsistent is cited as evidence that she was of foreign origin. The Greeks sometimes explained that she was a Titan who sided with the Olympians during the Titanomachy and thus was not banished to the underworld. In another story, she was a priestess who insulted Artemis and was induced to commit suicide.

In any case, she had a major shrine in Lagina, east of Mylasa. Herodotus identified Hecate with Athena, though she was elsewhere regarded as a separate figure. A priestess of Hecate/Athena held office in Pedasa near Halicarnnasus, and would spontaneously grow a beard when the city was in imminent danger. Well, that's what they say.

A shrine to the mortal Endymion, shepherd-astronomer and beloved of Selene, existed at Mount Latmus near Miletus, where it was said that Zeus had put him into an eternal sleep.

Language
Carian was a Luwic language (related to Luwian), being a branch of the IE Anatolian subfamily. It was written in a variety of scripts adapted from the Phoenicians. As of the Achaemenid period, Carians would have spoken a mix of their native language, Doric Greek on the coasts and Ionic Greek in the north.

Clothing
Carian clothing is a bit ambiguous. At Persepolis, the Carian delegation (right, second row from bottom) are depicted with smooth legs that tend to indicate fitted trousers, long-sleeved tunics, simple headbands, and cloaks or shawls wrapped around the body. They wear low shoes, but the image I've examined is a bit too low-contrast to describe their type The Carian at Naqš-e Rostam wears a tunic with short, wide sleeves and a square, hanging cloak which is perhaps a Greek-style chlamys, and has clearly-muscled, bare legs. I cannot make out whether he wears a headband or shoes. A Doric-style peplos would probably be an acceptable choice at least for Graeco-Carian women.

Weapons
Herodotus states that the Carians invented shields with handles previously all peoples carried shields on telamons (neck straps). I don't put much stock in this statement, but it may be that the Carians invented the porpax-antelabe system in which the forearm is placed through a porpax (armband) in the middle of the shield and the hand holds a grip just behind the shield's rim (antelabe, "before-lip"). At Persepolis, the Carian carries a round shield in such a manner which looks pretty much like a Greek Argive shield.

Herodotus also claims that the Greeks also copied the Carian practice of putting symbols on their shields and crests on their helmets (if the latter is in any sense true, it must have happened long before our period - Greeks had worn crested helmets since the Bronze Age), and that the Carians' equipment was like that of the Greeks except for their drepana kai egcheirida, which A.D. Godley translates as "scimitars and daggers" from my research drepana normally means "sickles." At Naqš-e Rostam the Carian carries a long sword with wide branched pommel and a circular chape with a bar above it, possibly similar to Greek ones, apparently on a shoulder belt. The Persepolitan relief has a short spear, which is little taller than himself (probably no more than six feet/183cm) with a leaf-shaped head.

There are a few good sources for Greek-style equipment. Manning Imperial has probably the best all-around reputation for quality and variety, selling fully- and semi-finished aspides and aspis cores, as well as helmets, thorakes and spearheads. Deepeeka makes some deeceent items as well, although scrutiny should be paid to each given item. Heck, just check out Matt Amt's page for more.


Sadržaj

Praktički jedini izvor o Jonskom ustanku je grčki povjesničar Herodot [1] kojeg se često naziva „ocem povijesti“ [2] . Herodot je rođen 484. pr. Kr. u Halikarnasu, glavnom gradu tadašnje perzijske satrapije Karije. Između 440. i 430. pr. Kr. napisao je djelo „Povijesti“ (grč. Historia, eng. The Histories) koje prati korijene grčko-perzijskog sukoba, koji su završili 449. pr. Kr. [3] Herodotovo djelo predstavlja svojevrsni roman i ima sasvim novi pristup, no u zapadnom svijetu prihvaćen je kao tvorac povijesti kakvu danas poznajemo [4] .

Mnogi kasniji antički povjesničari unatoč tome što su slijedili njegov način rada ismijavali su Herodota, posebno Tukidid [5] [6] . Ipak, Tukidid je odlučio započeti svoj rad tamo gdje je Herdot stao (opsada Sesta), što je značilo kako je morao pomno proučiti Herodotov rad [7] . Plutarh je navelike kritizirao Herodota u svome eseju „Na pakost Herodotu“ u kojem je tvrdio kako je Herodot barbarofil i kako nije dovoljno progrčki nastrojen, što se pripisuje Plutarhovoj pristranosti odnosno grčkom nacionalizmu. Negativan pogled na Herodota nastavio se i u doba europske renesanse, no njegova djela i dalje su bila vrlo popularna [8] . Unatoč tome, od 19. stoljeća Herodotova reputacija dramatično se popravila budući kako su brojna arheološka nalazišta potvrdila mnoge njegove priče [9] . Moderni pogled na Herodota jest kako je napravio izuzetan posao u svome djelu „Povijesti“, no njegovu kronologiju i numeriku gleda se sa skepticizmom [10] . Ipak, postoje brojni povjesničari koji vjeruju kako je Herodot izmislio vlastite verzije događaja u brojnim svojim pričama [11] .

Tijekom mračnog doba nakon raspada mikenske kulture, znatan broj Grka naselio se u Maloj Aziji. Te doseljenike činili su Grci iz tri plemenske skupine: Eoljana, Jonjana i Dorana [12] . Jonjani su se naselili uz obale Lidije i Karije, te su podigli dvanaest gradova koji su kasnije postali Jonijom [13] . Ti gradovi bili su Milet (glavni grad), Priena i Myus u Kariji Efez, Kolofon, Lebed, Teo, Klazomena, Fokeja i Eritrija u Lidiji te otoci Samos i Hios [14] . Iako su jonski gradovi bili međusobno nezavisni, dijelili su isto podrijetlo i kulturu, te su imali slične hramove i mjesta okupljanja tzv. panionione. Zbog velikih sličnosti gradovi su osnovali „kulturni savez“ kojem nisu mogli pristupiti drugi gradovi, pa čak ni ostala jonska plemena [15] [16] . Gradovi u Joniji ostali su nezavisni sve dok ih nisu pokorili Lidijci iz zapadne Male Azije predvođeni slavnim lidijskim kraljem Krezom [17] . Jonski polisi ostali su pod lidijskom kontrolom sve dok Lidijsko kraljevstvo nije palo pod vlast novostvorenog Ahemenidskog Perzijskog Carstva predvođenim perzijskim vladarom Kirom Velikim [18] .

Za vrijeme borbi protiv Lidijaca, Kir Veliki poslao je poruku Jonjanima i zatražio od njih da se pobune protiv lidijske vladavine, što su oni odbili [19] . Nakon što je Kir Veliki završio osvajanje Lidije, jonski gradovi ponudili su mu isti status koji je imao i svrgnuti lidijski kralj Krez [20] , no Kir ih odbija jer mu prethodno nisu htjeli pomoći. Jonjani su se tada pripremali za obranu, a Kir je poslao medijskog generala Harpaga da osvoji Joniju [21] . Perzijski vojskovođe Mazar i Harpag osvajaju cijelu Malu Aziju Liciju, Ciliciju i Feniciju, uključujući grčke polise pomoću opsadnih tehnika koje su bile nepoznate Grcima. Harpag je prvo napao Fokeju, čiji su stanovnici odlučili napustiti grad i pobjeći na Siciliju, no mnogi su se kasnije vratili [22] . Dio stanovnika grada Tea također je emigrirao prilikom Harpagovih napada, dok su ostali Jonjani odlučili ostati u svojim gradovima ali su ubrzo pokoreni [23] .

Neposredno nakon pokoravanja Jonije, Perzijanci su shvatili kako je uprava nad Jonjanima vrlo komplicirana. Diljem Perzijskog Carstva Kir Veliki imao je saveznike koji su mu pomagali u upravljanju carstvom (npr. židovsko svećenstvo u Judeji [24] ), no takvih u Joniji nije bilo već je gradovima vlada svojevrsna aristokracija. Perzijanci su stoga u Joniji koristili metodu „podijeli pa vladaj“ [25] sponzorirali su razne jonske tiranine koji su često međusobno ratovali. Vladari jonskih polisa imali su težak zadatak udovoljavanja perzijskim zahtjevima i željama svojih stanovnika [26] .

Oko 40 godina nakon perzijskog osvajanja Jonije, u doba vladavine četvrtog ahemenidskog velikog kralja, trenutni miletski tiranin Aristigora našao se u nezgodnoj poziciji [27] . Aristigorin stric Histiej je 513. pr. Kr. pomogao Dariju u njegovim europskim ekspedicijama, a kada mu je ponuđena nagrada zatražio je kontrolu nad dijelom pokorene Trakije. Iako je ta nagrada odobrena, Histiejove ambicije uznemirile su Darijeve savjetnike, pa je Histiej pozvan da služi na perzijskom kraljevskom dvoru u Suzi. Kada je Aristagora naslijedio Histieja na miletskom tronu, u gradu je došlo do općeg nezadovoljstva. Godine 500. pr. Kr. u Milet su pristigle aristokratske izbjeglice s otoka Naksosa, te su zatražile od Aristagore da preuzme kontrolu nad otokom [28] . Našavši se u prilici da osvajanjem Naksosa ojača svoju vladarsku poziciju u Miletu, Aristagora se obraća lidijskom satrapu Artafernu i predlaže mu takvu vojnu ekspediciju. Uz Artafernovu vojnu pomoć Aristagora je mogao osvojiti otok i proširiti granice Darijevog carstva, a od osvojenog plijena mogao je isplatiti Artaferna za troškove podizanja vojske [29] . Artafern je pristao na Aristagorin plan, te je zatražio od Darija Velikog dopuštenje za pokretanje takve ofenzive. Darije je odobrio operaciju, pa su miletski vladar Aristagora i lidijski satrap Artafern okupili 200 trirema za napad na Naksos iduće godine [30] .

U proljeće 499. pr. Kr. Artafern je pripremio trupe za pohod i imenovao svog rođaka Megabata njihovim zapovjednikom [31] . Nakon toga poslao je flotu u Milet gdje su mu se pridružile jonske trupe, te su zaplovili prema Naksosu [32] .

Lidijsko-jonski pohod se ubrzo pretvorio u debakl. Aristagora i Megabat su se tijekom plovidbe prema Naksosu posvađali, a Herodot tvrdi kako je Megabat poslao glasnike na Naksos i upozorio ih kako se sprema invazija [33] . Postoji mogućnost kako je ovu priču kasnije raširio sam Aristagora, s ciljem da opravda vlastiti poraz [1] . U svakom slučaju, sigurno je kako su stanovnici Naksosa bili dobro pripremljeni za nadolazeću opsadu. Aristagorine snage držale su grad pod opsadom četiri mjeseca, nakon čega su ostali bez novca, pa su se razočarani vratili na kopno [34] .

Aristagora se nakon poraza protiv Naksosa našao u teškoj situaciji nije mogao isplatiti Artaferna za njegovu vojnu potporu, a neuspjehom se još više udaljio od perzijske kraljevske obitelji. Zbog toga je potpuno očekivao kako će ga njegov pretpostavljeni (satrap Artafern) smijeniti s pozicije vladara grada Mileta. U očajničkom pokušaju da spasi svoju poziciju, Aristagora odlučuje potaknuti miletske građane na pobunu protiv vladajućeg Perzijskog Carstva, čime je započeo Jonski ustanak [35] .

U jesen 499. pr. Kr. Aristagora je održao vijeće sa svojim miletskim pristalicama na kojem je predložio pobunu, s čime se slažu svi osim Hekateja [36] . Istovremeno, u grad Milet je stigla i Histiejova poruka koja je nalagala podizanje pobune protiv perzijske vlasti. Herodot tvrdi da je razlog tome Histiejova očajnička želja za povratkom u Joniju, jer je navodno očekivao kako će ga u slučaju ustanka Darije Veliki tamo i poslati [37] . Aristagora je potom otvoreno proglasio pobunu protiv perzijske vlasti, te se zbog potpore građana pretvarao kako odstupa s pozcije miletskog tiranina [38] , iako je i dalje držao sve političke konce u svojim rukama [39] . Satrapska vojska koju je podigao Artafern i dalje je bila okupljena u karijskom Myusu, a uključivala je i trupe iz grčkih gradova Male Azije (Eoljani i Dorani), uključujući Mitilenu, Milas, Tameru i Kymi. Aristagora je poslao svoje glasnike koji su pokrenuli svrgavanje svih grčkih tiranina pa je vlast došla u ruke građana što je pak uzrokovalo suradnju tih gradova [40] . Neki tiranini pogubljeni su u navedenim gradovima, dok su neki jednostavno prognani [41] . Pretpostavlja se kako je Aristagora poticao cijelu vojsku na pobunu [1] , te je zauzeo perzijsku flotu kojom je pristiglo Artafernovo pojačanje [42] . Preuzimanje perzijske mornarice jedan je od glavnih uzroka početkog uspjeha ustanka, budući kako su Perzijanci morali izgraditi novu flotu [43] .

Unatoč tome što je Aristagora uspio sve grčke polise uz obalu Male Azije podići na ustanak, znao je da će protiv Perzijskog Carstva trebati i saveznike iz europske Grčke [44] [45] . Tijekom zime 499. pr. Kr. prvo je zaplovio prema Sparti, koja je bila vodeća grčka država u pogledu ratovanja. Ipak, unatoč Aristagorinim molbama spartanski kralj Kleomen I. odbio je ratovati protiv Perzijanaca, nakon čega se Aristagora odlučio obratiti za pomoć Ateni [46] .

Atena je u to doba nedavno postala demokracijom, svrgnuvši s vlasti tiranina Hipiju. U borbi da uspostave demokraciju, Atenjani su zatražili pomoć od Perzijskog Carstva ponudivši za uzvrat pokoravanje perzijskoj vlasti [47] . Nekoliko godina kasnije, Hipija se uz spartansku pomoć pokušao vratiti na atenski tron, no plan završava neuspjehom. Nakon toga Hipija odlazi kod Artaferna u Sard, i traži od njega pomoć da povrati kontrolu nad Atenom [48] . Atenjani su na to poslali diplomate koji su trebali razuvjeriti Artaferna da poduzme ikakvu akciju, no on je izričito zahtjevao povratak Hipije na atenski tron [49] što su Atenjani odbili, te je time počelo neprijateljstvo između dvije sile [50] . S obzirom kako je Atena u doba početka Jonskog ustanka bila u neprijateljskim odnosima s Perzijskim Carstvom i kako je Jonija nekad bila atenska kolonija [51] , Atenjani su odlučili pružiti potporu Jonskom ustanku.

Aristagora je također bio uspješan u nagovaranju Eretrije da potpomogne ustanak, no razlozi njihovog pristanka do danas nisu razjašnjeni. Razlozi su najvjerojatnije bili trgovinske prirode, budući kako je Eretrija bila trgovački grad čijoj je trgovini prijetila perzijska dominacija Egejskim morem [52] . Herodot tvrdi kako je Eretrija podržala Milet u pobuni zbog miletske potpore Eretriji u prijašnjom ratu protiv Halkide [53] .

Tijekom zime Aristagora je nastavio poticati ustanak Pajoncima (podrijetlom iz Trakije) koje je Darije Veliki naselio u Frigiji poručio je da se vrate u svoju domovinu. Herodot navodi kako je svrha ovog incidenta bilo provociranje perzijskog dvora [54] .

Sard Uredi

U proljeće 498. pr. Kr. atenska flota od dvadeset trirema zajedno s pet eretrijskih isplovila je prema Joniji [55] , a tamošnjoj vojsci priključili su se pokraj grada Efeza [56] . Budući kako je Aristagora odbio autoritativno voditi koaliciju, imenovao je generalima svog brata Haropina te Hermofanta iz Mileta [57] .

Ovu grčku koaliciju stanovnici Efeza proveli su kroz planine do Sarda, glavnog grada Artafernove satrapije Lidije [58] . Grci su uhvatili Perzijance na prepad, pa su uspjeli zauzeti donji grad. Ipak, Artafern je i dalje držao utvrdu u središtu grada u kojem je bila smještena i perzijska vojska [59] . U gradu je potom izbio požar za kojeg Herodot tvrdi kako je planuo slučajno, te se brzo proširio cijelim gradom. Perzijanci iz utvrde okruženi plamenom stihijom izašli su na tržnicu grada gdje su se borili s Grcima, a demoralizirane grčke snage ubrzo su se počele povlačiti prema Efezu [60] .

Prema Herodotu, nakon što je čuo za spaljivanje Sarda, Darije Veliki zakleo se na osvetu Atenjanima (nakon što je upitao savjetnike tko je odgovoran), te je navodno naredio dvoranima da ga tri puta svakog dana podsjete: „Vladaru, sjeti se Atenjana“ [61] .

Bitka kod Efeza Uredi

Nakon što su čuli za napad na Sard, Herodot tvrdi kako su se perzijske trupe iz cijele Male Azije okupile i krenule u pomoć Artafernu [62] . Kada su pristigli u grad Sard, bili su obavješteni da su se Grci nedavno povukli pa su slijedili njihov trag sve do Efeza gdje su se Grci pripremali na sukob [62] . Povjesničar Tom Holland tvrdi kako se perzijska vojska sastojala uglavnom od konjice zbog čega su brzo slijedili spore i teško oklopljene grčke hoplite [63] . Tipična perzijska konjica iz tog doba bila je uglavnom naoružana lukovima i strijelama, čija je taktika bila sinkronizirano ispaljivanje strijela na neprijatelja u dogovorenim periodima [64] .

Demoralizirani i umorni Grci nisu imali šanse protiv Perzijanaca, koji su ih potpuno potukli nedaleko od Efeza [65] [62] . Većina Grka je poginula, uključujući i eretrijskog generala Eualkida [62] . Preživjeli Jonjani pobjegli su u svoje polise, dok su Atenjani i Eretrijci otplovili svojim brodovima natrag u Grčku [66] [62] .

Širenje ustanka Uredi

Nakon grčkog poraza kraj Efeza, Atenjani su prekinuli savez s Jonjanima jer su Perzijanci pokazali kako je Aristagora lak plijen za perzijsku vojsku [67] . Jonjani su odlučili nastaviti ustanak, poglavito zato što Perzijanci nakon pobjede kod Efeza nisu dalje napredovali jer izgleda kako im je nedostajala oprema za opsadu jonskih polisa [67] . Unatoč porazu, Jonjani su pokušali proširiti pobunu pa su poslali svoje ljude do Dardanela i Proponta gdje su zauzeli Bizantij i okolne gradove [67] . Također, huškali su Karijce na ustanak protiv Perzijskog Carstva [67] . Osim toga, istovremeno je izbila pobuna na Cipru bez ikakvih vanjskih poticaja [68] .

Herodotove priče nakon bitke kod Efeza nisu jasne u kontekstu kronologije, no povjesničari općenito tvrde kako su se događaji u Sardu i Efezu odigrali 498. pr. Kr. [69] [70] Herodot dalje tvrdi kako je Cipar bio samostalan godinu dana, što znači kako se perzijska opsada Cipra odigrala 497. pr. Kr. [71] Nadalje, dodaje:

Dauris, Hijam i Otan, perzijski generali oženjeni kćerama Darija Velikog, progonili su one Jonjane koji su napali Sard i odveli ih u svoje brodove. Nakon ove pobjede međusobno su podijelili gradove i opustošili ih“ [72]

Ovo podrazumijeva kako su perzijski generali krenuli u protunapad odmah nakon bitke kod Efeza. Ipak, gradovi za koje Herodot tvrdi kako ih je opustošio Dauris bili su uz Dardanele [73] , koji se prema samom Herodotu nisu uključili u pobunu prije sukoba pokraj Efeza. Prema tome, da se zaključiti kako su Dauris, Hijam i Otan pričekali godinu dana (do 497. pr. Kr.) prije nego što su krenuli u ofenzivu. Perzijski pohodi na Dardanele i u Kariji koje Herodot opisuje najvjerojatnije su se odigrali iste godine, pa ih većina povjesničara također smješta 497. pr. Kr. [74]

Cipar Uredi

Na Cipru su se pobunila sva kraljevstva osim Amata, a vođa ciparske pobune bio je Onesil, brat kralja Gorga od ciparske Salamine. Gorg nije želio pobunu pa ga je brat izolirao u gradu i proglasio se kraljem. Gorg je uspio pobjeći kod Perzijanaca, dok je istovremeno Onesil nagovarao ostale Ciprane (osim stanovnika Amata) na pobunu. Nakon toga krenuo je u opsadu Amata [75] .

Sljedeće godine (497. pr. Kr.) Onesil je i dalje držao Amat pod opsadom, no primio je obavijest kako su Perzijanci predvođeni Artibijem krenuli u pohod na Cipar. Onesil je tada poslao glasnike u Joniju i zatražio pojačanja [76] , no Perzijanci su uz pomoć feničke flote već pristigli na Cipar. Jonjani su se odlučili na pomorsku bitku, te su porazili Feničane [77] . Istovremeno, u bitci na kopnu Ciprani su u početku bili uspješni te su ubili Artibija, no nakon što su dvije ciparske jedinice prebjegle Perzijancima Ciprani su opkoljeni i poraženi, a poginuo je i sam Onesil. Time je pobuna na Cipru bila okončana, a Jonjani su otplovili kući [78] .

Dardaneli i Mramorno more Uredi

Perzijske snage u Maloj Aziji su se 497. pr. Kr. pregrupirale, te su tri Darijeva zeta (Dauris, Hijam i Otan) podijelila snage na tri dijela i preuzeli zapovjedništvo nad njima [79] . Herodot tvrdi kako su navedena tri generala podijelila pokorena područja na tri dijela, nakon čega su krenuli u pohod svaki na svoj cilj [80] .

Dauris, koji je očito vodio najveći dio vojske, poveo je svoje trupe prema Dardanelima [81] . Tamo se sustavno opsjedao grad po grad (Dardan, Abidos, Percote, Lampsacus i Paes), koji su prema Herodotu padali nakon samo jednog dana. Ipak, kada je čuo kako su se pobunili i Karijci, krenuo je prema jugu spriječiti širenje nove pobune [82] . Prema svemu sudeći, ustanak u Kariji je započeo 497. pr. Kr. [83]

Hijam je svoju vojsku poveo prema Propontu, gdje je zauzeo grad Cius. Nakon što je Dauris krenuo u Kariju, Hijam se zaputio nastaviti njegov posao oko Dardanela gdje je zauzeo mnoge eolijske gradove, kao i neke gradove u Troadi. Ipak, nedugo kasnije je umro [84] pa su njegovu vojsku preuzeli Otan i Artafern, koji su krenuli u pohod na Joniju [85] .

Karija Uredi

Bitka kod Marsijasa Uredi

Neposredno nakon početka pobune u Kariji Dauris je poveo svoju vojsku da spriječi njeno širenje, a Karijci su se okupili pokraj „Bijelih stupova“ na rijeci Marsijas (moderna Çine, pritok Meandera) [86] . Piksodor, sin slavnog karijskog satrapa Mauzola, predložio je Karijcima da prijeđu Marsijas i da se bore pred rijekom koja je trebala spriječiti povlačenje odnosno natjerati ih da se bore što hrabrije. Ova ideja je odbijena, te su Karijci čekali da Perzijanci prijeđu rijeku [87] . Bez obzira, Perzijanci su teško porazili Karijce Herodot navodi kako su perzijske žrtve bile 2.000 ljudi, a karijske 10.000 [88] .

Bitka kod Labraunde Uredi

Preživjeli iz bitke kod Marsijasa povukli su se na Zeusov sveti lug kod Labraunde, gdje su raspravljali hoće li se predati Perzijancima ili će zajedno napustiti Aziju [89] . Ipak, za vrijeme rasprave u pomoć im je pristigla miletska vojska, pa su Karijci odabrali treću opciju nastavak borbi. Perzijanci su napali karijsko-miletsku vojsku kod Labraunde i porazili ih još jače nego kod Marsijasa. U toj bitci Milet je doživio goleme gubitke svojih trupa [90] .

Bitka kod Pedasa Uredi

Nakon dvostruke pobjede protiv Karijaca, Dauris je počeo s operacijom uništavanja karijskih uporišta uz obalu. Karijci su odlučili nastaviti borbu, te su organizirali zasjedu na cesti pokraj Pedasa [91] . Herodot navodi kako se zasjeda odigrala nedugo nakon bitke kod Labraunde, no moderniji izvori tvrde kako se ona ipak dogodila kasnije (496. pr. Kr.) što podrazumijeva kako su Karijci imali više vremena za pregrupiranje [92] . Perzijanci su pristigli kod Pedasa tijekom noći gdje su upali u zasjedu i poraženi, a Dauris i ostali zapovjednici bili su ubijeni [93] . Neuspjeh kod Pedasa privremeno je stvorio primirje u kopnenim operacijama pa su ostatak 496. kao i cijela 495. pr. Kr. protekle relativno mirno [94] .

Jonija Uredi

Treća perzijska vojska pod zapovjedništvom Otana i Artaferna napala je Joniju i Eoliju [95] . Na vrhuncu perzijskog protunapada, osjetivši nemoć u sukobu s Perzijancima, Aristagora je odstupio s pozicije miletskog vladara te vođe ustanka. Napustio je i svoje saveznike u Miletu i krenuo put zapada u Skudru (Trakiju) koju je Darije Veliki obećao Histieju nakon vojnog pohoda 513. pr. Kr. [96] Herodot, koji očito ima negativno mišljenje o Aristagori, navodi kako je jednostavno izgubio živce i otišao. Ipak, moderni povjesničari tvrde kako je Aristagora otišao u Trakiju kako bi pribavio veće prirodne resurse u svrhu potpore ustanku [1] , dok drugi tvrde kako je zbog svađe u Miletu dobrovoljno otišao u izgnanstvo da ne pogorša postojeću situaciju [97] .

U Trakiji, Aristagora je preuzeo kontrolu nad gradom Mircinom kojeg je osnovao Histiej, te je započeo pohod protiv lokalne populacije [98] . Ipak, tijekom vojnih operacija 497. ili 496. pr. Kr. poginuo je u borbi protiv Tračana [99] . Aristagora je bio jedan od rijetkih Jonjana koji su imali autoritet u vođenju ustanka, pa je njegovom smrću ugašen duh pobune [100] [101] .

Nedugo kasnije, Darije Veliki razješio je Histieja dužnosti u Suzi i poslao ga u Joniju, zato što je uvjerio perzijskog vladara kako će okončati ustanak. Međutim, Herodot tvrdi kako je Histiej od početka želio napustiti perzijski kraljevski dvor [102] . Kada je došao u Sard kod Artaferna, on ga je javno optužio kako je poticao Aristagoru na pobunu [103] . Iste noći Histiej je pobjegao na otok Hios, te se kasnije vratio u Milet [104] . Ipak, građani Mileta nisu željeli prihvatiti Histieja za vladara, zbog čega je otišao u grad Mitilenu na otoku Lezbos i uvjerio tamošnje stanovnike da mu predaju osam trirema. Tada je otplovio sa svojim pristašama u Bizantij na gdje je otimao sve brodove koji su pokušali proći kroz Bospor [105] .

Bitka kod Lade Uredi

Nakon šest godina pobune, 494. pr. Kr. perzijska vojska se pregrupirala. Dostupne kopnene trupe skupljene su u jednu vojsku, kojoj se pridružila mornarica sastavljena od brodova iz ponovno pokorenog Cipra, Egipta, Cilicije i Fenicije. Perzijanci su tada krenuli direktno u napad na Milet i nisu previše marili za ostale pobunjene polise, budući kako su grad Milet smatrali epicentrom pobune [106] . Medijski general Datis koji se smatrao stručnjakom za odnose za Grcima, pozvan je na odgovornost u Joniji prema naredbi Darija Velikog. Postoju mogućnost kako je Datis bio vrhovni zapovjednik perzijskih trupa tijekom jonskog ustanka [1] .

Čuvši kako im se približava perzijska vojska, Jonjani su se okupili u panioniumu gdje su odlučili kako se neće niti pokušati obračunati s perzijskom kopnenom vojskom, što je značilo kako su stanovnike Mileta ostavili da sami brane svoje gradske zidine. Umjesto kopnenog obračuna, odlučili su okupiti sve brodove na raspolaganju i „braniti Milet s mora“, pokraj otoka Lade [107] . Jonjanima su se priključili Eoljani s otoka Lezbosa, pa su pobunjeničke snage ukupno imale 353 trirema [108] .

Prema Herodotu, perzijski zapovjednici bili su zabrinuti hoće li uspjeti poraziti jonsku flotu, o čemu je ovisila i naknadna opsada Mileta. Dalje, on tvrdi kako su poslali prognane jonske tiranine na otok Ladu gdje su trebali uvjeriti njihove bivše podređene da prijeđu na perzijsku stranu [109] . Unatoč početnim neuspjesima [110] , tjedan dana uoči bitke perzijska delegacija uspjela se provući do jonske baze [111] . Navodno su trupe sa Samosa tajno dogovorili sporazum s Perzijancima, no zbog opreza ostali su dijelom jonske koalicije [112] .

Nedugo poslije, perzijska mornarica krenula je u napad na jonsku flotu koja im je krenula u sustret. Kada su se suprostavljene flote približile jedna drugoj, brodovi sa Samosa zbog dogovora s Perzijancima napustili su bojište i napravili rupu u jonskim redovima [113] . Uvidjevši njihovo povlačenje, mornarica s Lezbosa također se povukla što je stvorilo još veći razdor u jonskoj formaciji. Snage s Hiosa odlučile su ostati zajedno s mornaricama ostalih jonskih polisa, no tijekom pomorske bitke sve više jonskih snaga počelo se povlačiti u svoje gradove [114] , što je konačno rezultiralo katastrofalnim porazom jonskih snaga [115] .

Pad grada Mileta Uredi

Nakon poraza jonske flote u bitci kod Lade, ustanak je bio praktički završen. Milet se našao pod perzijskom opsadom, gdje su Perzijanci koristili sve raspoložive opsadne sprave te ga konačno osvojili. Prema Herodotu, grad je doživio velike gubitke, o čemu svjedoče i arheološki nalazi [116] . Ipak, neki stanovnici Mileta ostali su u gradu, iako on više nikada nije povratio svoju prijašnju slavu [1] .

Milet je kažnjen od strane Perzijanaca na način da su prisvojili teritorij uz obalu grada, dok su ostatke miletovih posjeda predali u ruke Karijcima i Pedasu [117] . Zarobljeni miletski plemići odvedeni su pred Darija Velikog u Suzu, a on ih je naselio uz obalu Perzijskog zaljeva, pokraj ušća rijeke Tigris.

Mnogi stanovnici Samosa bili su preplašeni zbog postupaka njihovih generala u bitci kod Lade, te su odlučili emigrirati prije nego što se vrati tiranin Aeak. Prihvatili su poziv Sicilijanaca te su se naselili uz obalu tog otoka, zajedno s dijelom stanovnika grada Mileta [118] . Sam Samos bio je pošteđen zbog njihovog prelaska na perzijsku stranu u bitci kod Lade [119] . Većina Karije predala se u ruke Perzijancima, iako su neki džepovi otpora zauzeti silom [120] .

Histiejov pohod (493. pr. Kr.) Uredi

Hios Uredi

Kada je Histiej čuo za pad grada Mileta, čini se kako je sam sebe proglasio vođom otpora protiv perzijske vladavine [121] . Sa svojom flotom krenuo je iz Bizantija prema otoku Lezbos, a potom prema Hiosu. Kada su ga stanovnici navedenog otoka odbili primiti, Histiej je napao i uništio ostatke Hiosove flote. Paralizirani nakon dva pomorska poraza, stanovnici Hiosa prihvatili su Histiejovo vodstvo [122] .

Bitka kod Malene Uredi

Histiej je nakon ekspedicije na Hiosu okupio velik broj trupa sastavljenih od Jonjana i Eoljana, te je krenuo u opsadu grada Tea. Međutim, primio je vijest kako je perzijska flota isplovila iz Mileta da napadne ostatak Jonije, pa se brzo vratio na otok Lezbos [123] . Da bi prehranio svoju vojsku Histiej je vodio ekspedicije traženja hrane, posebno uz kopno pokraj Atarnea u Myusa. Velika perzijska vojska je pod zapovjedništvom Harpaga sustigla Histiejove trupe prilikom traženja hrane kod Malene. Tu se odigrala velika bitka u kojoj se perzijska konjica pokazala superiornijom grčkim hoplitima [124] , a Histiej se nakon poraza predao u ruke Perzijancima jer je očekivao kako će se moći ispričati Dariju Velikom. Ipak, Histiej je dospio u ruke satrapu Artafernu koji ga je dao pogubiti, a njegovu mumuficiranu glavu poslao je kralju Dariju Velikom. Unatoč izdaji Histieja, perzijski vladar Darije Veliki je naredio da ga se pokopa s počastima zbog njegovih prijašnjih doprinosa Perzijskom Carstvu [125] .

Završne operacije Uredi

Perzijska flota i kopnena vojska proveli su zimu u Miletu, prije nego što su se 493. pr. Kr. krenuli obračunati s posljednim džepovima ustanka. Napali su i zauzeli otok Hios, a zatim Lezbos i Tenedos. Na tim otocima proveli su organizirano traženje i uklanjanje svakog preostalog otpora pobunjenika koji su se tamo skrivali [126] . Nakon toga krenuli su na kopno, te zauzimali posljednje pobunjene polise. Prema Herodotu, Milet je pretrpio najveće gubitke tokom ustanka, no brzo se uporavio pa je svega 13 godina nakon ustanka bio u mogućnosti izgraditi veliku flotu potrebnu za opsežnu Kserksovu vojnu ekspediciju protiv Atene [1] [127] . Perzijska vojska tada je pokorila sva naselja na azijskoj obali Mramornog mora, te je prešla Dardanele gdje je također zauzela neka naselja. Budući kako se cijela Mala Azija vratila pod perzijsku kontrolu, ustanak je konačno bio ugušen [128] .

Nakon što je vođe ustanka sustigla neizbježna kazna, Perzijanci su bili raspoloženi za mirenje s Jonjanima. Budući kako su pobunjene regije ponovo postale dijelom Perzijskog Carstva, nije bilo smisla dodatno ih ekonomski slabljeti te time usmjeravati stanovnike na daljnje ustanke. Artafern se zato odlučio na pomirljivu politiku prema svojim podređenima [129] . Primjerice, pozvao je sve jonske gradove da pošalju izaslanstva u Sard gdje im je poručio kako će se ubuduće svi sporovi rješavati javnom arbitražom, koja je trebala spriječiti dotadašnje učestale svađe ili pak međusobne sukobe između polisa [130] . Osim toga, satrap Artafern dao je detaljno izmjeriti površinu posjeda svakog polisa prema čemu je proporcionalno odredio visinu poreza [131] [132] . Artafern se uvjerio kako većina Jonjana nisu simpatizirali tiranine, pa se odlučio na reorganizaciju njihove lokalne uprave [133] . Sljedeće godine, Artaferna će na mjestu lidijskog satrapa zamijeniti Darijev zet Mardonije, koji će putovati Jonijom i ukinuti tiranije, odnosno zamijeniti ih demokracijama [134] . Mir koji je uspostavio Artafern dugo se pamtio kao pravedan i pošten [135] . Zbog promicanja vjerske tolerancije, Darije Veliki aktivno je poticao perzijsko plemstvo da sudjeluje u grčkim religijskim obredima, posebno u onima koje se bave Apolonom [136] . Povijesni dokumenti iz ovog razdovblja spominju kako je počelo sklapanje brakova između perzijskog i grčkog plemstva, što je bio još jedan korak ka međusobnom suživotu i toleranciji. Ove pozitivne primjere suživota Darije je koristio i u svrhu vlastite političke propagande, pa je većina grčkih polisa prihvatila njegovu ponudu i stala na perzijsku stranu tokom sukoba s Atenom i Spartom [137] .

Svršetak jonskog ustanka za Perzijance označio je početak priprema kažnjeničkih ekspedicija protiv Atene i Eretrije zbog njihove potpore ustanku. Pobuna u Joniji ozbiljno je prijetila političkoj stabilnosti Darijevog carstva, pa se perzijski vladar odlučio obračunati s kopnenom Grčkom odnosno ukloniti tu prijetnju. Prva perzijska kažnjenička ekspedicija pokrenuta je 492. pr. Kr. a predvodio ju je Mardonije [138] , zet Darija Velikog. On ponovno osvaja europsku regiju Trakiju koja je nominalno bila dijelom Perzijskog carstva od 513. pr. Kr. [139] Mardonije potom priključuje Makedoniju pod perzijsku upravu, iako je kraljevina Makedonija prethodno bila nezavisni saveznik Perzijanaca [140] . Njegovi daljnji pohodi zaustavljeni su kod poluotoka Atosa gdje mu je većina mornarice stradala u velikoj oluji. Nakon toga vodio je bitku protiv tračkih plemena gdje pobjeđuje unatoč ranjavanju. Ipak, gubitak flote prisilio ga je da se vrati u Malu Aziju [141] [142] . Drugu Darijevu ekspediciju vodili su Datis i Artafern Mlađi (sin satrapa Artaferna Starijeg). Njihove desantne trupe preplovile su Egejsko more, pokorile otočje Ciklade (među njima i Naksos), te pristali na Eubeji gdje se nalazio jedan od glavna dva cilja, grad Eretrija [143] . Nakon šest dana opsade Eretrija je bila poražena, a perzijske snage zaplovile su prema Atici. Pristali su u zaljevu pokraj Maratona, gdje je su protivničke snage mirovale pet dana, nakon čega je Artafern Mlađi odlučio povesti cijelu konjicu i dio pješaštva u direktni napad na Atenu [144] . Kada su Atenjani vidjeli da su Perzijanci raspolovili snage, kako nema opasnosti od konjice za hoplite i kako je Atena u opasnosti, odlučili su u praskozorje šestog dana napasti ostatke perzijskih snaga. Unatoč brojčanoj inferiornosti, teško oklopljeni atenski hopliti uspjeli su poraziti perzijsku vojsku napadajući ih s bokova. Perzijanci su potom brodovima napustili bojište [145] , vrativši se kući polovično obavljena posla. Datisov poraz protiv Atenjana nagnati će Darijevog nasljednika Kserksa da krene na Atenu s glavnom perzijskom vojskom, nakon čega je grad osvojen i razoren.

Jonski ustanak predstavlja otvaranje značajnog povijesnog poglavlja grčko-perzijskih ratova koji uključuju Darijeve i Kserksove ekspedicije, te slavne bitke poput onih kod Maratona, Termopila i Salamine [1] . Za jonske polise ustanak predstavlja katastrofalni poraz u kojem su pretrpjeli velike materijalne i ekonomske gubitke. Ipak, grad Milet se relativno brzo oporavio, te je idućih 40 godina prosperirao pod perzijskom vlašću [1] . Za Perzijance ustanak je predstavljao početak pedesetogodišnjeg sukoba sa Grcima u kojem su pretrpjeli određene gubitke, odnosno stvorili političku nestabilnost u zapadnom dijelu carstva [146] .

S vojnog gledišta, teško je izvući previše zaključaka iz Jonskog ustanka u kontekstu toga što su Grci i Perzijanci naučili jedni o drugima. Svakako je da su Atenjani i Grci općenito bili fascinirani snagom perzijske konjice, što je izazvalo oprez odnosno promjenu strategije prilikom idućih sukoba [147] [148] . Također, čini se kako su Perzijanci podcijenili potencijale grčkih hoplita (teško pješaštvo), što je rezultiralo porazom perzijske satrapske vojske u bitci kod Maratona. Ipak, treba naglasiti kako je perzijsko podcijenjivanje falange vjerojatno rezultat njihovih pobjeda protiv Grka kod Efeza, Marsijasa i Labraunde [149] .


Sadržaj/Садржај

Praktički jedini izvor o Jonskom ustanku je grčki povjesničar Herodot [1] kojeg se često naziva „ocem povijesti“ [2] . Herodot je rođen 484. pne. u Halikarnasu, glavnom gradu tadašnje perzijske satrapije Karije. Između 440. i 430. pne. napisao je djelo „Povijesti“ (grč. Historia, eng. The Histories) koje prati korijene grčko-perzijskog sukoba, koji su završili 449. pne. [3] Herodotovo djelo predstavlja svojevrsni roman i ima sasvim novi pristup, no u zapadnom svijetu prihvaćen je kao tvorac povijesti kakvu danas poznajemo [4] .

Mnogi kasniji antički povjesničari unatoč tome što su slijedili njegov način rada ismijavali su Herodota, posebno Tukidid [5] [6] . Ipak, Tukidid je odlučio započeti svoj rad tamo gdje je Herdot stao (opsada Sesta), što je značilo kako je morao pomno proučiti Herodotov rad [7] . Plutarh je navelike kritizirao Herodota u svome eseju „Na pakost Herodotu“ u kojem je tvrdio kako je Herodot barbarofil i kako nije dovoljno progrčki nastrojen, što se pripisuje Plutarhovoj pristranosti odnosno grčkom nacionalizmu. Negativan pogled na Herodota nastavio se i u doba europske renesanse, no njegova djela i dalje su bila vrlo popularna [8] . Unatoč tome, od 19. stoljeća Herodotova reputacija dramatično se popravila budući kako su brojna arheološka nalazišta potvrdila mnoge njegove priče [9] . Moderni pogled na Herodota jest kako je napravio izuzetan posao u svome djelu „Povijesti“, no njegovu kronologiju i numeriku gleda se sa skepticizmom [10] . Ipak, postoje brojni povjesničari koji vjeruju kako je Herodot izmislio vlastite verzije događaja u brojnim svojim pričama [11] .

Tijekom mračnog doba nakon raspada mikenske kulture, znatan broj Grka naselio se u Maloj Aziji. Te doseljenike činili su Grci iz tri plemenske skupine: Eoljana, Jonjana i Dorana [12] . Jonjani su se naselili uz obale Lidije i Karije, te su podigli dvanaest gradova koji su kasnije postali Jonijom [13] . Ti gradovi bili su Milet (glavni grad), Priena i Myus u Kariji Efez, Kolofon, Lebed, Teo, Klazomena, Fokeja i Eritrija u Lidiji te otoci Samos i Hios [14] . Iako su jonski gradovi bili međusobno nezavisni, dijelili su isto podrijetlo i kulturu, te su imali slične hramove i mjesta okupljanja tzv. panionione. Zbog velikih sličnosti gradovi su osnovali „kulturni savez“ kojem nisu mogli pristupiti drugi gradovi, pa čak ni ostala jonska plemena [15] [16] . Gradovi u Joniji ostali su nezavisni sve dok ih nisu pokorili Lidijci iz zapadne Male Azije predvođeni slavnim lidijskim kraljem Krezom [17] . Jonski polisi ostali su pod lidijskom kontrolom sve dok Lidijsko kraljevstvo nije palo pod vlast novostvorenog Ahemenidskog Perzijskog Carstva predvođenim perzijskim vladarom Kirom Velikim [18] .

Za vrijeme borbi protiv Lidijaca, Kir Veliki poslao je poruku Jonjanima i zatražio od njih da se pobune protiv lidijske vladavine, što su oni odbili [19] . Nakon što je Kir Veliki završio osvajanje Lidije, jonski gradovi ponudili su mu isti status koji je imao i svrgnuti lidijski kralj Krez [20] , no Kir ih odbija jer mu prethodno nisu htjeli pomoći. Jonjani su se tada pripremali za obranu, a Kir je poslao medijskog generala Harpaga da osvoji Joniju [21] . Perzijski vojskovođe Mazar i Harpag osvajaju cijelu Malu Aziju Liciju, Ciliciju i Feniciju, uključujući grčke polise pomoću opsadnih tehnika koje su bile nepoznate Grcima. Harpag je prvo napao Fokeju, čiji su stanovnici odlučili napustiti grad i pobjeći na Siciliju, no mnogi su se kasnije vratili [22] . Dio stanovnika grada Tea također je emigrirao prilikom Harpagovih napada, dok su ostali Jonjani odlučili ostati u svojim gradovima ali su ubrzo pokoreni [23] .

Neposredno nakon pokoravanja Jonije, Perzijanci su shvatili kako je uprava nad Jonjanima vrlo komplicirana. Diljem Perzijskog Carstva Kir Veliki imao je saveznike koji su mu pomagali u upravljanju carstvom (npr. židovsko svećenstvo u Judeji [24] ), no takvih u Joniji nije bilo već je gradovima vlada svojevrsna aristokracija. Perzijanci su stoga u Joniji koristili metodu „podijeli pa vladaj“ [25] sponzorirali su razne jonske tiranine koji su često međusobno ratovali. Vladari jonskih polisa imali su težak zadatak udovoljavanja perzijskim zahtjevima i željama svojih stanovnika [26] .

Oko 40 godina nakon perzijskog osvajanja Jonije, u doba vladavine četvrtog ahemenidskog velikog kralja, trenutni miletski tiranin Aristigora našao se u nezgodnoj poziciji [27] . Aristigorin stric Histiej je 513. pne. pomogao Dariju u njegovim europskim ekspedicijama, a kada mu je ponuđena nagrada zatražio je kontrolu nad dijelom pokorene Tračke. Iako je ta nagrada odobrena, Histiejove ambicije uznemirile su Darijeve savjetnike, pa je Histiej pozvan da služi na perzijskom kraljevskom dvoru u Suzi. Kada je Aristagora naslijedio Histieja na miletskom tronu, u gradu je došlo do općeg nezadovoljstva. Godine 500. pne. u Milet su pristigle aristokratske izbjeglice sa otoka Naksosa, te su zatražile od Aristagore da preuzme kontrolu nad otokom [28] . Našavši se u prilici da osvajanjem Naksosa ojača svoju vladarsku poziciju u Miletu, Aristagora se obraća lidijskom satrapu Artafernu i predlaže mu takvu vojnu ekspediciju. Uz Artafernovu vojnu pomoć Aristagora je mogao osvojiti otok i proširiti granice Darijevog carstva, a od osvojenog plijena mogao je isplatiti Artaferna za troškove podizanja vojske [29] . Artafern je pristao na Aristagorin plan, te je zatražio od Darija Velikog dopuštenje za pokretanje takve ofenzive. Darije je odobrio operaciju, pa su miletski vladar Aristagora i lidijski satrap Artafern okupili 200 trirema za napad na Naksos iduće godine [30] .

U proljeće 499. pne. Artafern je pripremio trupe za pohod i imenovao svog rođaka Megabata njihovim zapovjednikom [31] . Nakon toga poslao je flotu u Milet gdje su mu se pridružile jonske trupe, te su zaplovili prema Naksosu [32] .

Lidijsko-jonski pohod se ubrzo pretvorio u debakl. Aristagora i Megabat su se tijekom plovidbe prema Naksosu posvađali, a Herodot tvrdi kako je Megabat poslao glasnike na Naksos i upozorio ih kako se sprema invazija [33] . Postoji mogućnost kako je ovu priču kasnije raširio sam Aristagora, s ciljem da opravda vlastiti poraz [1] . U svakom slučaju, sigurno je kako su stanovnici Naksosa bili dobro pripremljeni za nadolazeću opsadu. Aristagorine snage držale su grad pod opsadom četiri mjeseca, nakon čega su ostali bez novca, pa su se razočarani vratili na kopno [34] .

Aristagora se nakon poraza protiv Naksosa našao u teškoj situaciji nije mogao isplatiti Artaferna za njegovu vojnu potporu, a neuspjehom se još više udaljio od perzijske kraljevske obitelji. Zbog toga je potpuno očekivao kako će ga njegov pretpostavljeni (satrap Artafern) smijeniti sa pozicije vladara grada Mileta. U očajničkom pokušaju da spasi svoju poziciju, Aristagora odlučuje potaknuti miletske građane na pobunu protiv vladajućeg Perzijskog Carstva, čime je započeo Jonski ustanak [35] .

U jesen 499. pne. Aristagora je održao vijeće sa svojim miletskim pristalicama na kojem je predložio pobunu, sa čime se slažu svi povjesničari osim Hekateja [36] . Istovremeno, u grad Milet je stigla i Histiejova poruka koja je nalagala podizanje pobune protiv perzijske vlasti. Herodot tvrdi da je razlog tome Histiejova očajnička želja za povratkom u Joniju, jer je navodno očekivao kako će ga u slučaju ustanka Darije Veliki tamo i poslati [37] . Aristagora je potom otvoreno proglasio pobunu protiv perzijske vlasti, te se zbog potpore građana pretvarao kako odstupa sa pozcije miletskog tiranina [38] , iako je i dalje držao sve političke konce u svojim rukama [39] . Satrapska vojska koju je podigao Artafern i dalje je bila okupljena u karijskom Myusu, a uključivala je i trupe iz grčkih gradova Male Azije (Eoljani i Dorani), uključujući Mitilenu, Milas, Tameru i Kymi. Aristagora je poslao svoje glasnike koji su pokrenuli svrgavanje svih grčkih tiranina pa je vlast došla u ruke građana što je pak uzrokovalo suradnju tih gradova [40] . Neki tiranini pogubljeni su u navedenim gradovima, dok su neki jednostavno prognani [41] . Pretpostavlja se kako je Aristagora poticao cijelu vojsku na pobunu [1] , te je zauzeo perzijsku flotu kojom je pristiglo Artafernovo pojačanje [42] . Preuzimanje perzijske mornarice jedan je od glavnih uzroka početkog uspjeha ustanka, budući kako su Perzijanci morali izgraditi novu flotu [43] .

Unatoč tome što je Aristagora uspio sve grčke polise uz obalu Male Azije podići na ustanak, znao je da će protiv Perzijskog Carstva trebati i saveznike iz europske Grčke [44] [45] . Tijekom zime 499. pne. prvo je zaplovio prema Sparti, koja je bila vodeća grčka država u pogledu ratovanja. Ipak, unatoč Aristagorinim molbama spartanski kralj Kleomen I. odbio je ratovati protiv Perzijanaca, nakon čega se Aristagora odlučio obratiti za pomoć Ateni [46] .

Atena je u to doba nedavno postala demokracijom, svrgnuvši sa vlasti tiranina Hipiju. U borbi da uspostave demokraciju, Atenjani su zatražili pomoć od Perzijskog Carstva ponudivši za uzvrat pokoravanje perzijskoj vlasti [47] . Nekoliko godina kasnije, Hipija se uz spartansku pomoć pokušao vratiti na atenski tron, no plan završava neuspjehom. Nakon toga Hipija odlazi kod Artaferna u Sard, i traži od njega pomoć da povrati kontrolu nad Atenom [48] . Atenjani su na to poslali diplomate koji su trebali razuvjeriti Artaferna da poduzme ikakvu akciju, no on je izričito zahtjevao povratak Hipije na atenski tron [49] što su Atenjani odbili, te je time počelo neprijateljstvo između dvije sile [50] . S obzirom kako je Atena u doba početka Jonskog ustanka bila u neprijateljskim odnosima sa Perzijskim Carstvom i kako je Jonija nekad bila atenska kolonija [51] , Atenjani su odlučili pružiti potporu Jonskom ustanku.

Aristagora je također bio uspješan u nagovaranju Eretrije da potpomogne ustanak, no razlozi njihovog pristanka do danas nisu razjašnjeni. Razlozi su najvjerojatnije bili trgovinske prirode, budući kako je Eretrija bila trgovački grad čijoj je trgovini prijetila perzijska dominacija Egejskim morem [52] . Herodot tvrdi kako je Eretrija podržala Milet u pobuni zbog miletske potpore Eretriji u prijašnjom ratu protiv Halkide [53] .

Tijekom zime Aristagora je nastavio poticati ustanak Pajoncima (podrijetlom iz Tračke) koje je Darije Veliki naselio u Frigiji poručio je da se vrate u svoju domovinu. Herodot navodi kako je svrha ovog incidenta bilo provociranje perzijskog dvora [54] .

Sard Uredi

U proljeće 498. pne. atenska flota od dvadeset trirema zajedno sa pet eretrijskih isplovila je prema Joniji [55] , a tamošnjoj vojsci priključili su se pokraj grada Efeza [56] . Budući kako je Aristagora odbio autoritativno voditi koaliciju, imenovao je generalima svog brata Haropina te Hermofanta iz Mileta [57] .

Ovu grčku koaliciju stanovnici Efeza proveli su kroz planine do Sarda, glavnog grada Artafernove satrapije Lidije [58] . Grci su uhvatili Perzijance na prepad, pa su uspjeli zauzeti donji grad. Ipak, Artafern je i dalje držao utvrdu u središtu grada u kojem je bila smještena i perzijska vojska [59] . U gradu je potom izbio požar za kojeg Herodot tvrdi kako je planuo slučajno, te se brzo proširio cijelim gradom. Perzijanci iz utvrde okruženi plamenom stihijom izašli su na tržnicu grada gdje su se borili sa Grcima, a demoralizirane grčke snage ubrzo su se počele povlačiti prema Efezu [60] .

Prema Herodotu, nakon što je čuo za spaljivanje Sarda, Darije Veliki zakleo se na osvetu Atenjanima (nakon što je upitao savjetnike tko je odgovoran), te je navodno naredio dvoranima da ga tri puta svakog dana podsjete: „Vladaru, sjeti se Atenjana“ [61] .

Bitka kod Efeza Uredi

Nakon što su čuli za napad na Sard, Herodot tvrdi kako su se perzijske trupe iz cijele Male Azije okupile i krenule u pomoć Artafernu [62] . Kada su pristigli u grad Sard, bili su obavješteni da su se Grci nedavno povukli pa su slijedili njihov trag sve do Efeza gdje su se Grci pripremali na sukob [62] . Povjesničar Tom Holland tvrdi kako se perzijska vojska sastojala uglavnom od konjice zbog čega su brzo slijedili spore i teško oklopljene grčke hoplite [63] . Tipična perzijska konjica iz tog doba bila je uglavnom naoružana lukovima i strijelama, čija je taktika bila sinkronizirano ispaljivanje strijela na neprijatelja u dogovorenim periodima [64] .

Demoralizirani i umorni Grci nisu imali šanse protiv Perzijanaca, koji su ih potpuno potukli nedaleko od Efeza [65] [62] . Većina Grka je poginula, uključujući i eretrijskog generala Eualkida [62] . Preživjeli Jonjani pobjegli su u svoje polise, dok su Atenjani i Eretrijci otplovili svojim brodovima natrag u Grčku [66] [62] .

Širenje ustanka Uredi

Nakon grčkog poraza kraj Efeza, Atenjani su prekinuli savez sa Jonjanima jer su Perzijanci pokazali kako je Aristagora lak plijen za perzijsku vojsku [67] . Jonjani su odlučili nastaviti ustanak, poglavito zato što Perzijanci nakon pobjede kod Efeza nisu dalje napredovali jer izgleda kako im je nedostajala oprema za opsadu jonskih polisa [67] . Unatoč porazu, Jonjani su pokušali proširiti pobunu pa su poslali svoje ljude do Dardanela i Proponta gdje su zauzeli Bizantij i okolne gradove [67] . Također, huškali su Karijce na ustanak protiv Perzijskog Carstva [67] . Osim toga, istovremeno je izbila pobuna na Cipru bez ikakvih vanjskih poticaja [68] .

Herodotove priče nakon bitke kod Efeza nisu jasne u kontekstu kronologije, no povjesničari općenito tvrde kako su se događaji u Sardu i Efezu odigrali 498. pne. [69] [70] Herodot dalje tvrdi kako je Cipar bio samostalan godinu dana, što znači kako se perzijska opsada Cipra odigrala 497. pne. [71] Nadalje, dodaje:

Dauris, Hijam i Otan, perzijski generali oženjeni kćerama Darija Velikog, progonili su one Jonjane koji su napali Sard i odveli ih u svoje brodove. Nakon ove pobjede međusobno su podijelili gradove i opustošili ih“ [72]

Ovo podrazumijeva kako su perzijski generali krenuli u protunapad odmah nakon bitke kod Efeza. Ipak, gradovi za koje Herodot tvrdi kako ih je opustošio Dauris bili su uz Dardanele [73] , koji se prema samom Herodotu nisu uključili u pobunu prije sukoba pokraj Efeza. Prema tome, da se zaključiti kako su Dauris, Hijam i Otan pričekali godinu dana (do 497. pne.) prije nego što su krenuli u ofenzivu. Perzijski pohodi na Dardanele i u Kariji koje Herodot opisuje najvjerojatnije su se odigrali iste godine, pa ih većina povjesničara također smješta 497. pne. [74]

Cipar Uredi

Na Cipru su se pobunila sva kraljevstva osim Amata, a vođa ciparske pobune bio je Onesil, brat kralja Gorga od ciparske Salamine. Gorg nije želio pobunu pa ga je brat izolirao u gradu i proglasio se kraljem. Gorg je uspio pobjeći kod Perzijanaca, dok je istovremeno Onesil nagovarao ostale Ciprane (osim stanovnika Amata) na pobunu. Nakon toga krenuo je u opsadu Amata [75] .

Sljedeće godine (497. pne.) Onesil je i dalje držao Amat pod opsadom, no primio je obavjest kako su Perzijanci predvođeni Artibijem krenuli u pohod na Cipar. Onesil je tada poslao glasnike u Joniju i zatražio pojačanja [76] , no Perzijanci su uz pomoć feničke flote već pristigli na Cipar. Jonjani su se odlučili na pomorsku bitku, te su porazili Feničane [77] . Istovremeno, u bitci na kopnu Ciprani su u početku bili uspješni te su ubili Artibija, no nakon što su dvije ciparske jedinice prebjegle Perzijancima Ciprani su opkoljeni i poraženi, a poginuo je i sam Onesil. Time je pobuna na Cipru bila okončana, a Jonjani su otplovili kući [78] .

Dardaneli i Mramorno more Uredi

Perzijske snage u Maloj Aziji su se 497. pne. pregrupirale, te su tri Darijeva zeta (Dauris, Hijam i Otan) podijelila snage na tri dijela i preuzeli zapovjedništvo nad njima [79] . Herodot tvrdi kako su navedena tri generala podijelila pokorena područja na tri dijela, nakon čega su krenuli u pohod svaki na svoj cilj [80] .

Dauris, koji je očito vodio najveći dio vojske, poveo je svoje trupe prema Dardanelima [81] . Tamo se sustavno opsjedao grad po grad (Dardan, Abidos, Percote, Lampsacus i Paes), koji su prema Herodotu padali nakon samo jednog dana. Ipak, kada je čuo kako su se pobunili i Karijci, krenuo je prema jugu spriječiti širenje nove pobune [82] . Prema svemu sudeći, ustanak u Kariji je započeo 497. pne. [83]

Hijam je svoju vojsku poveo prema Propontu, gdje je zauzeo grad Cius. Nakon što je Dauris krenuo u Kariju, Hijam se zaputio nastaviti njegov posao oko Dardanela gdje je zauzeo mnoge eolijske gradove, kao i neke gradove u Troadi. Ipak, nedugo kasnije je umro [84] pa su njegovu vojsku preuzeli Otan i Artafern, koji su krenuli u pohod na Joniju [85] .

Karija Uredi

Bitka kod Marsijasa Uredi

Neposredno nakon početka pobune u Kariji Dauris je poveo svoju vojsku da spriječi njeno širenje, a Karijci su se okupili pokraj „Bijelih stupova“ na rijeci Marsijas (moderna Çine, pritok Meandera) [86] . Piksodor, sin slavnog karijskog satrapa Mauzola, predložio je Karijcima da prijeđu Marsijas i da se bore pred rijekom koja je trebala spriječiti povlačenje odnosno natjerati ih da se bore što hrabrije. Ova ideja je odbijena, te su Karijci čekali da Perzijanci prijeđu rijeku [87] . Bez obzira, Perzijanci su teško porazili Karijce Herodot navodi kako su perzijske žrtve brojale 2.000 ljudi, a karijske 10.000 [88] .

Bitka kod Labraunde Uredi

Preživjeli iz bitke kod Marsijasa povukli su se na Zeusov sveti lug kod Labraunde, gdje su raspravljali hoće li se predati Perzijancima ili će zajedno napustiti Aziju [89] . Ipak, za vrijeme rasprave u pomoć im je pristigla miletska vojska, pa su Karijci odabrali treću opciju nastavak borbi. Perzijanci su napali karijsko-miletsku vojsku kod Labraunde i porazili ih još jače nego kod Marsijasa. U toj bitci Milet je doživio goleme gubitke svojih trupa [90] .

Bitka kod Pedasa Uredi

Nakon dvostruke pobjede protiv Karijaca, Dauris je počeo sa operacijom uništavanja karijskih uporišta uz obalu. Karijci su odlučili nastaviti borbu, te su organizirali zasjedu na cesti pokraj Pedasa [91] . Herodot navodi kako se zasjeda odigrala nedugo nakon bitke kod Labraunde, no moderniji izvori tvrde kako se ona ipak dogodila kasnije (496. pne.) što podrazumijeva kako su Karijci imali više vremena za pregrupiranje [92] . Perzijanci su pristigli kod Pedasa tijekom noći gdje su upali u zasjedu i poraženi, a Dauris i ostali zapovjednici bili su ubijeni [93] . Neuspjeh kod Pedasa privremeno je stvorio primirje u kopnenim operacijama pa su ostatak 496. kao i cijela 495. pne. protekle relativno mirno [94] .

Jonija Uredi

Treća perzijska vojska pod zapovjedništvom Otana i Artaferna napala je Joniju i Eoliju [95] . Na vrhuncu perzijskog protunapada, osjetivši nemoć u sukobu sa Perzijancima, Aristagora je odstupio sa pozicije miletskog vladara te vođe ustanka. Napustio je i svoje saveznike u Miletu i krenuo put zapada u Tračku koju je Darije Veliki obećao Histieju nakon vojnog pohoda 513. pne. [96] Herodot, koji očito ima negativno mišljenje o Aristagori, navodi kako je jednostavno izgubio živce i otišao. Ipak, moderni povjesničari tvrde kako je Aristagora otišao u Tračku kako bi pribavio veće prirodne resurse u svrhu potpore ustanku [1] , dok drugi tvrde kako je zbog svađe u Miletu dobrovoljno otišao u izgnanstvo da ne pogorša postojeću situaciju [97] .

U Tračkoj, Aristagora je preuzeo kontrolu nad gradom Mircinom kojeg je osnovao Histiej, te je započeo pohod protiv lokalne populacije [98] . Ipak, tijekom vojnih operacija 497. ili 496. pne. poginuo je u borbi protiv Tračana [99] . Aristagora je bio jedan od rijetkih Jonjana koji su imali autoritet u vođenju ustanka, pa je njegovom smrću ugašen duh pobune [100] [101] .

Nedugo kasnije, Darije Veliki razješio je Histieja dužnosti u Suzi i poslao ga u Joniju, zato što je uvjerio perzijskog vladara kako će okončati ustanak. Međutim, Herodot tvrdi kako je Histiej od početka želio napustiti perzijski kraljevski dvor [102] . Kada je došao u Sard kod Artaferna, on ga je javno optužio kako je poticao Aristagoru na pobunu [103] . Iste noći Histiej je pobjegao na otok Hios, te se kasnije vratio u Milet [104] . Ipak, građani Mileta nisu željeli prihvatiti Histieja za vladara, zbog čega je otišao u grad Mitilenu na otoku Lezbos i uvjerio tamošnje stanovnike da mu predaju osam trirema. Tada je otplovio sa svojim pristašama u Bizantij na gdje je otimao sve brodove koji su pokušali proći kroz Bospor [105] .

Bitka kod Lade Uredi

Nakon šest godina pobune, 494. pne. perzijska vojska se pregrupirala. Dostupne kopnene trupe skupljene su u jednu vojsku, kojoj se pridružila mornarica sastavljena od brodova iz ponovno pokorenog Cipra, Egipta, Cilicije i Fenicije. Perzijanci su tada krenuli direktno u napad na Milet i nisu previše marili za ostale pobunjene polise, budući kako su grad Milet smatrali epicentrom pobune [106] . Medijski general Datis koji se smatrao stručnjakom za odnose za Grcima, pozvan je na odgovornost u Joniji prema naredbi Darija Velikog. Postoju mogućnost kako je Datis bio vrhovni zapovjednik perzijskih trupa tijekom jonskog ustanka [1] .

Čuvši kako im se približava perzijska vojska, Jonjani su se okupili u panioniumu gdje su odlučili kako se neće niti pokušati obračunati sa perzijskom kopnenom vojskom, što je značilo kako su stanovnike Mileta ostavili da sami brane svoje gradske zidine. Umjesto kopnenog obračuna, odlučili su okupiti sve brodove na raspolaganju i „braniti Milet sa mora“, pokraj otoka Lade [107] . Jonjanima su se priključili Eoljani sa otoka Lezbosa, pa su pobunjeničke snage ukupno brojale 353 trirema [108] .

Prema Herodotu, perzijski zapovjednici bili su zabrinuti hoće li uspjeti poraziti jonsku flotu, o čemu je ovisila i naknadna opsada Mileta. Dalje, on tvrdi kako su poslali prognane jonske tiranine na otok Ladu gdje su trebali uvjeriti njihove bivše podređene da prijeđu na perzijsku stranu [109] . Unatoč početnim neuspjesima [110] , tjedan dana uoči bitke perzijska delegacija uspijela se provući do jonske baze [111] . Navodno su trupe sa Samosa tajno dogovorili sporazum sa Perzijancima, no zbog opreza ostali su dijelom jonske koalicije [112] .

Nedugo poslije, perzijska mornarica krenula je u napad na jonsku flotu koja im je krenula u sustret. Kada su se suprostavljene flote približile jedna drugoj, brodovi sa Samosa zbog dogovora sa Perzijancima napustili su bojište i napravili rupu u jonskim redovima [113] . Uvidjevši njihovo povlačenje, mornarica sa Lezbosa također se povukla što je stvorilo još veći razdor u jonskoj formaciji. Snage sa Hiosa odlučile su ostati zajedno sa mornaricama ostalih jonskih polisa, no tijekom pomorske bitke sve više jonskih snaga počelo se povlačiti u svoje gradove [114] , što je konačno rezultiralo katastrofalnim porazom jonskih snaga [115] .

Pad grada Mileta Uredi

Nakon poraza jonske flote u bitci kod Lade, ustanak je bio praktički završen. Milet se našao pod perzijskom opsadom, gdje su Perzijanci koristili sve raspoložive opsadne sprave te ga konačno osvojili. Prema Herodotu, grad je doživio velike gubitke, o čemu svjedoče i arheološki nalazi [116] . Ipak, neki stanovnici Mileta ostali su u gradu, iako on više nikada nije povratio svoju prijašnju slavu [1] .

Milet je kažnjen od strane Perzijanaca na način da su prisvojili teritorij uz obalu grada, dok su ostatke miletovih posjeda predali u ruke Karijcima i Pedasu [117] . Zarobljeni miletski plemići odvedeni su pred Darija Velikog u Suzu, a on ih je naselio uz obalu Perzijskog zaljeva, pokraj ušća rijeke Tigris.

Mnogi stanovnici Samosa bili su preplašeni zbog postupaka njihovih generala u bitci kod Lade, te su odlučili emigrirati prije nego što se vrati tiranin Aeak. Prihvatili su poziv Sicilijanaca te su se naselili uz obalu tog otoka, zajedno sa dijelom stanovnika grada Mileta [118] . Sam Samos bio je pošteđen zbog njihovog prelaska na perzijsku stranu u bitci kod Lade [119] . Većina Karije predala se u ruke Perzijancima, iako su neki džepovi otpora zauzeti silom [120] .

Histiejov pohod (493. pne.) Uredi

Hios Uredi

Kada je Histiej čuo za pad grada Mileta, čini se kako je sam sebe proglasio vođom otpora protiv perzijske vladavine [121] . Sa svojom flotom krenuo je iz Bizantija prema otoku Lezbos, a potom prema Hiosu. Kada su ga stanovnici navedenog otoka odbili primiti, Histiej je napao i uništio ostatke Hiosove flote. Paralizirani nakon dva pomorska poraza, stanovnici Hiosa prihvatili su Histiejovo vodstvo [122] .

Bitka kod Malene Uredi

Histiej je nakon ekspedicije na Hiosu okupio velik broj trupa sastavljenih od Jonjana i Eoljana, te je krenuo u opsadu grada Tea. Međutim, primio je vijest kako je perzijska flota isplovila iz Mileta da napadne ostatak Jonije, pa se brzo vratio na otok Lezbos [123] . Da bi prehranio svoju vojsku Histiej je vodio ekspedicije traženja hrane, posebno uz kopno pokraj Atarnea u Myusa. Velika perzijska vojska je pod zapovjedništvom Harpaga sustigla Histiejove trupe prilikom traženja hrane kod Malene. Tu se odigrala velika bitka u kojoj se perzijska konjica pokazala superiornijom grčkim hoplitima [124] , a Histiej se nakon poraza predao u ruke Perzijancima jer je očekivao kako će se moći ispričati Dariju Velikom. Ipak, Histiej je dospio u ruke satrapu Artafernu koji ga je dao pogubiti, a njegovu mumuficiranu glavu poslao je kralju Dariju Velikom. Unatoč izdaji Histieja, perzijski vladar Darije Veliki je naredio da ga se pokopa sa počastima zbog njegovih prijašnjih doprinosa Perzijskom Carstvu [125] .

Završne operacije Uredi

Perzijska flota i kopnena vojska proveli su zimu u Miletu, prije nego što su se 493. pne. krenuli obračunati sa posljednim džepovima ustanka. Napali su i zauzeli otok Hios, a zatim Lezbos i Tenedos. Na tim otocima proveli su organizirano traženje i uklanjanje svakog preostalog otpora pobunjenika koji su se tamo skrivali [126] . Nakon toga krenuli su na kopno, te zauzimali posljednje pobunjene polise. Prema Herodotu, Milet je pretrpio najveće gubitke tokom ustanka, no brzo se uporavio pa je svega 13 godina nakon ustanka bio u mogućnosti izgraditi veliku flotu potrebnu za opsežnu Kserksovu vojnu ekspediciju protiv Atene [1] [127] . Perzijska vojska tada je pokorila sva naselja na azijskoj obali Mramornog mora, te je prešla Dardanele gdje je također zauzela neka naselja. Budući kako se cijela Mala Azija vratila pod perzijsku kontrolu, ustanak je konačno bio ugušen [128] .

Nakon što je vođe ustanka sustigla neizbježna kazna, Perzijanci su bili raspoloženi za mirenje sa Jonjanima. Budući kako su pobunjene regije ponovo postale dijelom Perzijskog Carstva, nije bilo smisla dodatno ih ekonomski slabljeti te time usmjeravati stanovnike na daljnje ustanke. Artafern se zato odlučio na pomirljivu politiku prema svojim podređenima [129] . Primjerice, pozvao je sve jonske gradove da pošalju izaslanstva u Sard gdje im je poručio kako će se ubuduće svi sporovi rješavati javnom arbitražom, koja je trebala spriječiti dotadašnje učestale svađe ili pak međusobne sukobe između polisa [130] . Osim toga, satrap Artafern dao je detaljno izmjeriti površinu posjeda svakog polisa prema čemu je proporcionalno odredio visinu poreza [131] [132] . Artafern se uvjerio kako većina Jonjana nisu simpatizirali tiranine, pa se odlučio na reorganizaciju njihove lokalne uprave [133] . Sljedeće godine, Artaferna će na mjestu lidijskog satrapa zamijeniti Darijev zet Mardonije, koji će putovati Jonijom i ukinuti tiranije, odnosno zamijeniti ih demokracijama [134] . Mir koji je uspostavio Artafern dugo se pamtio kao pravedan i pošten [135] . Zbog promicanja vjerske tolerancije, Darije Veliki aktivno je poticao perzijsko plemstvo da sudjeluje u grčkim religijskim obredima, posebno u onima koje se bave Apolonom [136] . Povijesni dokumenti iz ovog razdovblja spominju kako je počelo sklapanje brakova između perzijskog i grčkog plemstva, što je bio još jedan korak ka međusobnom suživotu i toleranciji. Ove pozitivne primjere suživota Darije je koristio i u svrhu vlastite političke propagande, pa je većina grčkih polisa prihvatila njegovu ponudu i stala na perzijsku stranu tokom sukoba sa Atenom i Spartom [137] .

Svršetak jonskog ustanka za Perzijance označio je početak priprema kažnjeničkih ekspedicija protiv Atene i Eretrije zbog njihove potpore ustanku. Pobuna u Joniji ozbiljno je prijetila političkoj stabilnosti Darijevog carstva, pa se perzijski vladar odlučio obračunati sa kopnenom Grčkom odnosno ukloniti tu prijetnju. Prva perzijska kažnjenička ekspedicija pokrenuta je 492. pne. a predvodio ju je Mardonije [138] , zet Darija Velikog. On ponovno osvaja europsku pokrajinu Tračku koja je nominalno bila dijelom Perzijskog carstva od 513. pne. [139] Mardonije potom priključuje Makedoniju pod perzijsku upravu, iako je kraljevina Makedonija prethodno bila nezavisni saveznik Perzijanaca [140] . Njegovi daljnji pohodi zaustavljeni su kod poluotoka Atosa gdje mu je većina mornarice stradala u velikoj oluji. Nakon toga vodio je bitku protiv tračkih plemena gdje pobjeđuje unatoč ranjavanju. Ipak, gubitak flote prisilio ga je da se vrati u Malu Aziju [141] [142] . Drugu Darijevu ekspediciju vodili su Datis i Artafern Mlađi (sin satrapa Artaferna Starijeg). Njihove desantne trupe preplovile su Egejsko more, pokorile otočje Ciklade (među njima i Naksos), te pristali na Eubeji gdje se nalazio jedan od glavna dva cilja, grad Eretrija [143] . Nakon šest dana opsade Eretrija je bila poražena, a perzijske snage zaplovile su prema Atici. Pristali su u zaljevu pokraj Maratona, gdje je su protivničke snage mirovale pet dana, nakon čega je Artafern Mlađi odlučio povesti cijelu konjicu i dio pješaštva u direktni napad na Atenu [144] . Kada su Atenjani vidjeli da su Perzijanci raspolovili snage, kako nema opasnosti od konjice za hoplite i kako je Atena u opasnosti, odlučili su u praskozorje šestog dana napasti ostatke perzijskih snaga. Unatoč brojčanoj inferiornosti, teško oklopljeni atenski hopliti uspjeli su poraziti perzijsku vojsku napadajući ih sa bokova. Perzijanci su potom brodovima napustili bojište [145] , vrativši se kući polovično obavljena posla. Datisov poraz protiv Atenjana nagnati će Darijevog nasljednika Kserksa da krene na Atenu sa glavnom perzijskom vojskom, nakon čega je grad osvojen i razoren.

Jonski ustanak predstavlja otvaranje značajnog povijesnog poglavlja grčko-perzijskih ratova koji uključuju Darijeve i Kserksove ekspedicije, te slavne bitke poput onih kod Maratona, Termopila i Salamine [1] . Za jonske polise ustanak predstavlja katastrofalni poraz u kojem su pretrpjeli velike materijalne i ekonomske gubitke. Ipak, grad Milet se relativno brzo oporavio, te je idućih 40 godina prosperirao pod perzijskom vlašću [1] . Za Perzijance ustanak je predstavljao početak pedesetogodišnjeg sukoba sa Grcima u kojem su pretrpjeli određene gubitke, odnosno stvorili političku nestabilnost u zapadnom dijelu carstva [146] .

S vojnog gledišta, teško je izvući previše zaključaka iz Jonskog ustanka u kontekstu toga što su Grci i Perzijanci naučili jedni o drugima. Svakako je da su Atenjani i Grci općenito bili fascinirani snagom perzijske konjice, što je izazvalo oprez odnosno promjenu strategije prilikom idućih sukoba [147] [148] . Također, čini se kako su Perzijanci podcijenili potencijale grčkih hoplita (teško pješaštvo), što je rezultiralo porazom perzijske satrapske vojske u bitci kod Maratona. Ipak, treba naglasiti kako je perzijsko podcijenjivanje falange vjerojatno rezultat njihovih pobjeda protiv Grka kod Efeza, Marsijasa i Labraunde [149] .


Second invasion of Greece (480–479 BC)

Early 480 BC: Thrace, Macedonia and Thessaly

Having crossed into Europe in April 480 BC, the Persian army began its march to Greece, taking 3 months to travel unopposed from the Hellespont to Therme. It paused at Doriskos where it was joined by the fleet. Xerxes reorganized the troops into tactical units replacing the national formations used earlier for the march. [ 120 ]

The Allied 'congress' met again in the spring of 480 BC and agreed to defend the narrow Vale of Tempe on the borders of Thessaly and block Xerxes's advance. [ 121 ] However, once there, they were warned by Alexander I of Macedon that the vale could be bypassed and that the army of Xerxes was overwhelmingly large, thus the Greeks retreated. [ 122 ] Shortly afterwards, they received the news that Xerxes had crossed the Hellespont. [ 122 ] At this point, a second strategy was suggested by Themistocles to the allies. The route to southern Greece (Boeotia, Attica and the Peloponnesus) would require the army of Xerxes to travel through the narrow pass of Thermopylae. This could easily be blocked by the Greek hoplites, despite the overwhelming numbers of Persians. Furthermore, to prevent the Persians bypassing Thermopylae by sea, the Athenian and allied navies could block the straits of Artemisium. This dual strategy was adopted by the congress. [ 123 ] However, the Peloponnesian cities made fall-back plans to defend the Isthmus of Corinth should it come to it, while the women and children of Athens were evacuated to the Peloponnesian city of Troezen. [ 124 ]

August 480 BC: Battles of Thermopylae and Artemisium

Xerxes's estimated time of arrival at Thermopylae coincided with both the Olympic Games and the festival of Carneia. For the Spartans, warfare during these periods was considered sacrilegious. [ 125 ] Despite the uncomfortable timing, the Spartans considered the threat so grave that they dispatched their king Leonidas I with his personal bodyguard (the Hippeis) of 300 men. The customary elite young men in the Hippeis were replaced by veterans who already had children. [ 125 ] Leonidas was supported by contingents from the Allied Peloponnesian cities, and other forces that the Allies picked up on the way to Thermopylae. [ 125 ] The Allies proceeded to occupy the pass, rebuilt the wall the Phocians had built at the narrowest point of the pass, and waited for Xerxes's arrival. [ 126 ]

When the Persians arrived at Thermopylae in mid-August, they initially waited for three days for the Allies to disperse. When Xerxes was eventually persuaded that the Allies intended to contest the pass, he sent his troops to attack. [ 127 ] However, the Allied position was ideally suited to hoplite warfare, the Persian contingents being forced to attack the Greek phalanx head on. [ 128 ] The Allies withstood two full days of Persian attacks, including those by the elite Persian Immortals. However, towards the end of the second day, they were betrayed by a local resident named Ephialtes who revealed to Xerxes a mountain path that led behind the Allied lines. Made aware by scouts that they were being outflanked, Leonidas dismissed most of the Allied army, remaining to guard the rear with perhaps 2,000 men. On the final day of the battle, the remaining Allies sallied forth from the wall to meet the Persians in the wider part of the pass to slaughter as many Persians as they could, but eventually they were all killed or captured. [ 129 ]

Simultaneous with the battle at Thermopylae, an Allied naval force of 271 triremes defended the Straits of Artemisium against the Persians, thus protecting the flank of the forces at Thermopylae. [ 130 ] Here the Allied fleet held off the Persians for three days however, on the third evening the Allies received news of the fate of Leonidas and the Allied troops at Thermopylae. Since the Allied fleet was badly damaged, and since it no longer needed to defend the flank of Thermopylae, the Allies retreated from Artemisium to the island of Salamis. [ 131 ]

September 480 BC: Battle of Salamis

Victory at Thermopylae meant that all Boeotia fell to Xerxes and left Attica open to invasion. The remaining population of Athens was evacuated, with the aid of the Allied fleet, to Salamis. [ 132 ] The Peloponnesian Allies began to prepare a defensive line across the Isthmus of Corinth, building a wall, and demolishing the road from Megara, abandoning Athens to the Persians. [ 133 ] Athens thus fell to the Persians the small number of Athenians who had barricaded themselves on the Acropolis were eventually defeated, and Xerxes then ordered Athens to be razed. [ 134 ]

The Persians had now captured most of Greece, but Xerxes had perhaps not expected such defiance his priority was now to complete the war as quickly as possible. [ 135 ] If Xerxes could destroy the Allied navy, he would be in a strong position to force an Allied surrender [ 136 ] conversely by avoiding destruction, or as Themistocles hoped, by destroying the Persian fleet, the Allies could prevent conquest from being completed. [ 137 ] The Allied fleet thus remained off the coast of Salamis into September, despite the imminent arrival of the Persians. Even after Athens fell, the Allied fleet remained off the coast of Salamis, trying to lure the Persian fleet to battle. [ 138 ] Partly because of deception by Themistocles, the navies met in the cramped Straits of Salamis. [ 139 ] There, the Persian numbers became a hindrance, as ships struggled to maneuver and became disorganised. [ 140 ] Seizing the opportunity, the Allied fleet attacked, and scored a decisive victory, sinking or capturing at least 200 Persian ships, therefore ensuring the safety of the Peloponnessus. [ 141 ]

According to Herodotus, after the loss of the battle Xerxes attempted to build a causeway across the channel to attack the Athenian evacuees on Salamis, but this project was soon abandoned. With the Persians' naval superiority removed, Xerxes feared that the Allies might sail to the Hellespont and destroy the pontoon bridges. [ 142 ] His general Mardonius volunteered to remain in Greece and complete the conquest with a hand-picked group of troops, while Xerxes retreated to Asia with the bulk of the army. [ 143 ] Mardonius over-wintered in Boeotia and Thessaly the Athenians were thus able to return to their burnt-out city for the winter. [ 135 ]

June 479 BC: Battles of Plataea and Mycale

Over the winter, there was some tension between the Allies. In particular, the Athenians, who were not protected by the Isthmus, but whose fleet was the key to the security of the Peloponnesus, felt hard done by, and refused to join the Allied navy in Spring. [ 144 ] Mardonius remained in Thessaly, knowing an attack on the Isthmus was pointless, while the Allies refused to send an army outside the Peloponessus. [ 144 ] Mardonius moved to break the stalemate, by offering peace to the Athenians, using Alexander I of Macedon as an intermediate. [ 145 ] The Athenians made sure that a Spartan delegation was on hand to hear the offer, but rejected it. [ 145 ] Athens was thus evacuated again, and the Persians marched south and re-took possession of it. Mardonius now repeated his offer of peace to the Athenian refugees on Salamis. Athens, with Megara and Plataea, sent emissaries to Sparta demanding assistance, and threatening to accept the Persian terms if they were not aided. [ 146 ] In response, the Spartans summoned a large army from the Peloponnese cities and marched to meet the Persians. [ 147 ]

When Mardonius heard the Allied army was on the march, he retreated into Boeotia, near Plataea, trying to draw the Allies into open terrain where he could use his cavalry. [ 148 ] The Allied army, under the command of the regent Pausanias, stayed on high ground above Plataea to protect themselves against such tactics. [ 149 ] After several days of maneuver and stalemate, Pausanias ordered a night-time retreat towards the Allies' original positions. [ 149 ] This maneuver went awry, leaving the Athenians, and Spartans and Tegeans isolated on separate hills, with the other contingents scattered further away near Plataea. [ 149 ] Seeing that the Persians might never have a better opportunity to attack, Mardonius ordered his whole army forward. [ 150 ] However, the Persian infantry proved no match for the heavily armoured Greek hoplites, [ 151 ] and the Spartans broke through to Mardonius's bodyguard and killed him. [ 152 ] After this the Persian force dissolved in rout 40,000 troops managed to escape via the road to Thessaly, [ 153 ] but the rest fled to the Persian camp where they were trapped and slaughtered by the Greeks, finalising the Greek victory. [ 154 ] [ 155 ]

Herodotus recounts that, on the afternoon of the Battle of Plataea, a rumour of their victory at that battle reached the Allies' navy, at that time off the coast of Mount Mycale in Ionia. [ 156 ] Their morale boosted, the Allied marines fought and won a decisive victory at the Battle of Mycale that same day, destroying the remnants of the Persian fleet, crippling Xerxes' sea power, and marking the ascendancy of the Greek fleet. [ 157 ] Whilst many modern historians doubt that Mycale took place on the same day as Plataea, the battle may well only have occurred once the Allies received news of the events unfolding in Greece. [ 158 ]


References

Unionpedia is a concept map or semantic network organized like an encyclopedia – dictionary. It gives a brief definition of each concept and its relationships.

This is a giant online mental map that serves as a basis for concept diagrams. It's free to use and each article or document can be downloaded. It's a tool, resource or reference for study, research, education, learning or teaching, that can be used by teachers, educators, pupils or students for the academic world: for school, primary, secondary, high school, middle, technical degree, college, university, undergraduate, master's or doctoral degrees for papers, reports, projects, ideas, documentation, surveys, summaries, or thesis. Here is the definition, explanation, description, or the meaning of each significant on which you need information, and a list of their associated concepts as a glossary. Available in English, Spanish, Portuguese, Japanese, Chinese, French, German, Italian, Polish, Dutch, Russian, Arabic, Hindi, Swedish, Ukrainian, Hungarian, Catalan, Czech, Hebrew, Danish, Finnish, Indonesian, Norwegian, Romanian, Turkish, Vietnamese, Korean, Thai, Greek, Bulgarian, Croatian, Slovak, Lithuanian, Filipino, Latvian, Estonian and Slovenian. More languages soon.

All the information was extracted from Wikipedia, and it's available under the Creative Commons Attribution-ShareAlike License.

Google Play, Android and the Google Play logo are trademarks of Google Inc.


Video, Sitemap-Video, Sitemap-Videos